Par sati me još dijeli od ulaska u 27-u godinu života. Torta, za koju nisam ni sigurna da ću ju moći okusiti jer sam bolesna kao pas, se hladi u frižideru dok ja ispijam hektolitre čaja i tipkam ovaj tekst.

Dvadeset i sedam… Kad je prije to došlo?! Sjećam se kako sam s 23 mislila kako su te godine daleko i koliko toga stignem ostvariti do tada. Da se ne lažemo, nisam ostvarila ništa od toga što sam si tad zamislila. Ali u zadnje vrijeme sam na dobrome putu da ostvarim te zamisli. Barem jedan dio…

Prije malo više od godinu dana, sjedila sam s frendicom u njenom autu i plakala kao nikad do tad.

Bio je to onaj bolni plač, kad ni jedan zagrljaj i niti jedna riječ utjehe nemaju pretjeranog učinka. Bila sam umorna. Umorna od života, umorna od borbe. U par mjeseci me život toliko iscrpio da nisam znala kako dalje. Izgubila sam bila svaku nadu i volju za bilo čime.

U roku od par mjeseci me je ostavio dečko s kojim sam planirala obitelj, odlazak u Irsku i potragu za nekim boljim životom.

Ostavio me je jer se usrao odgovornosti, a svoj strah je utapao u kocki. S gotovo ništa novaca, poražena i slomljena, vratila sam se na staro radno mjesto gdje su mi se rane konstantno nanovo otvarale dok sam svakome pojedinačno morala objašnjavati zašto nisam u Irskoj- prijateljima, kolegama, obitelji.

Doživjela sam totalni emocionalni i psihički slom. Bilo je dana kad sam jedva odradila smjenu bez da se slomim pred svima, suze bi krenule čim bi izašla s posla i ušla u tramvaj, a doma bi plakala satima. Gušila se u suzama, sama u svoja četiri zida oronulog stana previsoke najamnine. Bila sam bez novaca, konstantno bolesna i čekala sam mamografiju zbog kvrge koju sam napipala to ljeto.

U tome trenutku se nisam znala nositi sa svime time. Nisam znala kako. Bilo mi je previše svega. I tako, dok smo sjedile u njenom autu, ja uplakana, a frendica izgubljena jer nije znala kako me utješiti, sjećam se kako mi je rekla da je i njoj period od 25-te do 27-e godine bio najgori ikada. Sarkastično sam se nasmijala u tom trenutku i rekla joj: “Super, znači samo moram preživjeti do 27-e.”

U tome razdoblju sam puno puta razmišljala o tome da si oduzmem život. Bilo je to mračno razdoblje. I da ne srljate odmah sa zaključcima, nije to bilo samo zbog prekida. Bio je to niz okolnosti i situacija s kojima se više nisam imala snage nositi. Jer život me nikada nije mazio. Iza mene su bile godine i godine kalvarije, proživljenih trauma i borbe za preživljavanjem.

I svaki put kad bi me život bacio na dno, izdigla bih se ponovno. Ali svi mi se kad tad umorimo od borbe. Zar ne?

I premda sam u tom periodu mnogo puta pomislila na odustajanje, nisam odustala. Živjela sam dan po dan. Bolno, nekad jedva dišući od boli koja me probadala. Ali borila sam se. Jedva, ali jesam. I nisam se probudila jednog dana i sve je odjednom bilo super.

Ne, proces oporavka je trajao mjesecima. Potražila sam pomoć psihologa, pa onda još jednog i još jednog. Pa sam odjebala psihologe i uhvatila se u koštac sama sa sobom. Okružila sam se dragim ljudima i pričala. Izbacivala sam iz sebe ono što se godinama nakupljalo u meni. Plakala sam i dalje. Nekad bi prošli dani bez suza i onda bih se ponovno našla na podu gušeći se u suzama satima. Pa bih se ustala, umila i prošetala po kvartu sa psom.

Počela sam trčati. Probijala sam granice izdržljivosti kako bih suspregla suze da poteku.

Pa su onda prolazili tjedni bez da sam se lomila. Napokon sam se smijala. Djeci, psima, zrakama sunca, starcima koji se drže za ruku, glupim šalama kolega s posla… Male stvari su me činile sretnom. S vremena na vrijeme bih se opet slomila ali to se dešavalo sve rjeđe i rjeđe.

Odlučila sam biti sretna. Usprkos boli, usprkos sjećanjima. Odlučila sam da ću biti ja onakva kakva doista jesam, a kakvu sam rijetko kome dopuštala da me vidi- vrckasta, razigrana, emotivna, ozbiljna i neozbiljna.

Malo po malo nanovo sam se izgradila. Ovaj put odlučna u tome da ostvarim svoje želje i snove. Sama. Bez obzira na druge i na njihovo mišljenje. Počela sam raditi stvari koje sam oduvijek željela, a nikad prije se nisam usudila. Počela sam sebe vrednovati.

Prošlo je nešto više od godinu dana od scene u autu. Čini mi se kao cijela vječnost.

Toliko toga sam postigla za to vrijeme. I toliko toga me još čeka. Ne znam što sutra donosi. Ne znam da li zbilja u 27-oj život konačno prestaje zadavati udarce. Nekako čisto sumnjam u to. Ali se nadam da će ih bar sad biti lakše primati i preboljeti.

Nadam se da ću one naučene lekcije znati primijeniti i da ću se sljedeći put kad se nađem pred nekom preprekom, sjetiti da sam snažnija nego što mislim i da mogu ostvariti sve što god si zamislim. Samo ako sam dovoljno uporna. I ako samu sebe nastavim podsjećati da se uvijek imam čemu veseliti.

A sad idem vježbati svoj iznenađeni izraz lica za sutra kad mi kolege uruče poklon za koji kao ne znam što je. 🙂

Puse od male velike Lu. Djeteta s dušom stogodišnjakinje. 😀

Komentari