S godinama, čovjek shvati da ne mora na sve reagirati. Ne znam točno trenutak kad sam postala toliko flegmatična, gotovo indiferentna, ali znam da mi je tako puno lakše. Prije je bilo drukčije, možda su to godine životnog iskustva, a možda i teško stečeni mir.

Prije sam uvijek skakala na prvu, branila se od optužbi, tračeva, napada, kritika… smatrala sam da je život velika borba i da se čovjek mora boriti sam za sebe sa svima oko sebe. Smatrala sam da je to snaga.

Mislila sam da sam jaka i da je bitno pobijediti. Trošila sam ogromne količine energije na ljude koji su samo bili ono što jesu – ljudi. Beskrajno su kritizirali, prigovarali, a ja sam se vrtjela u začaranom krugu reakcije i akcije, crpeći dragocjenu energiju i boreći se s vjetrenjačama.

A onda sam, umorna od borbe, na trenutak zastala i počela svijet promatrati sa strane, baš kao neki nedužni promatrač koji prati kazališnu predstavu.

Jer to su ljudi, samo jedna ogromna kazališna predstava sa svojom radnjom, karakterima i zapletima. Ljudi uglavnom igraju uloge u kojima se osjećaju kao u vlastitoj koži, ne znajući koje je njihovo pravo ja. Žene igraju uloge majki, kritičara tuđih života, žrtve… ima ih kojekakvih uloga. Muškarci uglavnom igraju uloge macho tipova, zavodnika, frajera. Djeca su u svemu tome ustvari najmanji glumci, oni često ne igraju ništa, osim onoga što su naučili od vlastitih roditelja.

I onda, kad sagledaš taj ogromni film, veliku dramu s karakternim ulogama i sjajnim zapletom, zavališ se u fotelju svojega života i promatraš začuđeno. Gledaš film. Gledaš dramu, romansu, krimić, katkada nažalost i horor.

Ako si dovoljno daleko, kao ja, možeš se dovoljno odmaknuti da bi prizor sagledao u potpunosti, svaku scenu i svaki pokušaj glumljenja emocija. I u tom trenutku shvatiš da je sve to samo film, zabava za promatrače poput tebe. Ponekad te dotakne emocija, ponekad zaplačeš nad nekom tužnom scenom, ponekad se iznerviraš na nepravdu… ali u konačnici, sve je to samo nečija životna predstava.

Mene ne dotiče ništa. Čak ni kad me pokušaju uvući u svoje filmove, ja se ne dam.

Moj teško stečeni mir ne daje se olako drugima na milost i nemilost. Kroz moj film prošlo je mnogo glumaca. Neki su bili dobri, neki loši. Neki su ostali, obično oni koji su se najviše i najiskrenije uživjeli u svoje uloge. Oni koji su od svojeg života napravili poštenu i iskrenu ulogu i koji više ne moraju glumiti jer je to zapravo njihovo pravo ja, ti su ostali u mojem životnom filmu. Na ostale ne gubim više energiju, koliko god to okrutno bilo.

I sad kad sagledam svoj život, ja biram čiji film ću gledati. Bez obzira o kojem žanru se radilo, odgledam ga pošteno do kraja. To su moji prijatelji, ono što vrijedi i što je ostalo. Drugo me ne zanima. U konačnici, svaki zreo čovjek bira svoje uloge i filmove svojeg života. Nekoć davno, nisam birala. I nisam mogla razlučiti stvarnost od fikcije, mislila sam da je sve moj problem, čak i ono što uopće nije.

Otkrila sam da ne želim tako živjeti i rasipati svoju energiju kao biserje onima koji to nisu zaslužili.

Danas sam pametnija. Danas biram s kime ću gledati kako vani pada snijeg, s kime ću se radovati zalascima sunca i smijati se.  Ono što je ostalo, ono su konačno probrani dragulji. Zahvalna sam životu što su ušli i ostali u njemu.
A sve ostalo, promatram iz topline vlastitog života. Odmaknuta, nepovrijeđena.

Vidim kako karma polako donosi svoje plodove. Nisam zlobna, ali samo promatram sa strane. Više ne reagiram. Smatram da puno više mogu znati i pomoći ako prešutim, ako se maknem, ako se jednostavno povučem.

Drame ostavljam glumcima. Jer kao što sam rekla, za mene je to samo jedna ogromna pozornica. Ništa više.

Komentari