Januar. Pada opet snijeg. Ne volim ga.

Nikad nisam voljela zimu, ni mraz, ni snijeg, vlagu u vazduhu i u mislima, izmaglicu u očima, prazninu u životu. A zima me podsjeća na to. Podsjeća me na jednoličnosti kojima se ljudi okuju tragajući za neizbježnim porocima koje nam sadašnje društvo interesa servira.

Obrišu znoj s čela od pretvaranja, skinu promrzle cipele kojima gaze kroz život i pokušavaju ugrijati svoje promrzlo srce pored nekog ko je odavno smrznut od pretjerane borbe i očajničkog traženja krivca za svoj propali život, otrgnute snove, izblijedjele želje ostavljene ispod neke jelke u ponoć. Želje koje niko nije čuo, niko nije pronašao. Želje koje su gladni vukovi zime rastrgnuli i pojeli, mirisale su na meso, na hranu za dušu za zvijeri. Mirisale su na očaj.

Ne volim zimu. Miriše na bijeli očaj koji je pritisnuo ljude koji oko mene koračaju u snoviđenju, kao da su hipnotsani velikom mističnom magijom, kao da ne postoji ništa na svijetu osim njihovih zjenica i potrebe da se ima što više, da se skupi što više stvari, kupi što više bespotrebnih drangulija kako bi se ispunili prazni prostori duše, osakaćeni još u djetinjstvu za uspomene.

Ne volim zimu, posebno ovu koja se gotovo neprimjetno nastanila u ljudima.

Životima uskraćeni za ljubav i ne znaju kako krv vri ispod kože, ni kako se zjenice zamute od strasti. Zima u ljudima koji nikad nisu voljeli, koje nikad niko nije volio do beskonačnog svemira, koji nikad nisu otkrili tajne prolaze svijesti koji se otvaraju kad se predaš tom slatkom ukusu koji ostave riječi kad skliznu s usana.

Riječi u kojima je nastanjeno ljeto. Rastope se sva sjećanja koja su napisana na pergamentima uvezanim u korice svijesti. Pod tim izgovorenim emocijama se rastope i nokti koji su do jučer grebali led života i strugali ga sa zidova postojanja, da napiju umornu dušu.

Zima iz nekih ljudi nikad neće otići. Neki nikad neće iskoračiti iz leda u koji su se okovali, u koji su ih zatrpali snježni ljudi kojima ponos teče kroz vene i kojima se srce odavno pretvorilo u prah tog istog papira na koji pokušavaju nakalemiti svoje uspomene, maštarije o ljubavi, i o ljetu, o riječima koje klize s usana i snijeg pretvaraju u proljeće.

Neka je nova godina. Neki su novi dani. Plaše li i tebe mogućnosti koje nove zore donose i neizvjesnost koju ti zimsko jutro ostavlja pred vratima kao izgubljeno dijete, bez poruke, bez datuma, bez ishoda?

Plaši li i tebe korak u sutra ka morima i beskraju, ka ljubavi koja ima prizvuk vriska? Ili se taj vrisak u meni nastanio umjesto zime? Plaši me pomalo neizvjesnost koja me čeka jer već odavno nisam dijete po godinama, a po izgledu nisam ova starost izlomljena iskustvom i preživljavanjem, ratovima i brodolomima.

Plaše me jutra a opet ne pamtim da sam se glasnije smijala i bila srećnija zbog iščekivanja te iste avanture života, tog istog sunca ljubavi. Samo da mi nije zima. Samo da nisam okružena snijegom koji pada s trepavica ovih ljudi koji su zaledili suze i snove i osmijehe i živote.

Lakše ću se suočiti sa strahom od sutra nego sa zimom u ljudima. S urlikom gladnih vukova koji se hrane umrlim snovima. Tuđim, ne mojim. Ja moje snove ne dam.

Izvor: Deseto nebo

Komentari