Gledam Te kako gledaš mene. Mirno stojim na sredini sobe dok Tvoj pogled luta po mome tijelu.

Gledam kako lagano okrećeš glavu prema svojim omiljenim igračkama, kako pogledom tražiš savršenu za ispunjavanje svih onih fantastično izopačenih ideja koje Ti sada lete glavom.

Gledam kako, kao u usporenom filmu, polako prilaziš stolu i prstima miluješ remen, šibe i bičeve, i znam da zamišljaš tragove koje bi sada na meni ostavili.

Disanje mi se produbljuje na samu pomisao kako mi prilaziš s nečim od toga u rukama. Već vidim taj pogled. Topao, pun povjerenja i ljubavi. S onom sadističkom iskricom koju tako dobro kontroliraš, a koju ja jednako tako dobro znam rasplamsati. I budi se u meni ona potreba, onaj inat, neutaživa želja da izvučem zvijer iz Tebe.

Želim vidjeti kako Ti se čeljust steže, kako oči bljesnu dok se toplina pretvara u ledenu hladnoću. Želim vidjeti kako se napinju mišići dok šaka sve jače stišće što god budeš izabrao. Želim da vidiš provokaciju u mojim očima. Znat ću kada ju prepoznaš, omaknut će Ti se onaj zločesti smiješak, onaj zbog kojega ću uskoro vrištati između dva tupa udarca.

Nije važno čime. Važno je kako. A Ti jako dobro znaš kako, zar ne?

Znaš kako odgovoriti na sve moje provokacije. Znaš me slomiti i sve te djeliće ponovno složiti u još bolju i još ljepšu mene. Onu obilježenu Tobom. Onu gladnu Tvoje surovosti. Onu kojoj se smiješ prepustiti i biti ono što uistinu jesi. Jer samo tada sam i ja ono što uistinu jesam.

I dok tamo, pored stola, donosiš konačnu odluku i odabireš baš ono što sam potajno priželjkivala da odabereš, grizem usnicu još jednom potpuno svjesna nevidljivih niti kojima su nam umovi čvrsto povezani.

I znam. Znaš i Ti. Nema ova naša igra početka. Niti kraja. Uvijek i svugdje ćemo se prepoznati. Tako nam je suđeno.

Čitaj još...

Komentari