Čitam jučer naslov na jednom portalu – “Odbio joj platiti večeru od 110 eura pa mu pokazala pravo lice”.

Znatiželjna sam dovoljno za još jedan klik i mo’š mislit’ senzacije – cura je otpilila frajera studenta jer nije platio i njezin račun za večeru, već samo svoj. Ona je, naime, papala jastoga i vino za 110€, dok je on oko vilice “frkao” svoje špagete carbonara i zalijevao ih pivom za cijelih 17.50€.

Dotična mu se silno zamjerila nazvavši ga apsolutnim ne džentlmenom, bez obzira na to što se on pokušao opravdati limitiranim studentskim džeparcem, pa je potencijalna ljubavna priča potonula skupa s jastozima i prije nego je počela.
Sad, da li je ona previše očekivala ili je on premalo ponudio? Ili je možda pogriješio u odabiru restorana – ako nude jastoge, to bi moglo biti pravo minsko polje za prvi spoj ako je tvoj financijski limit tijesto i pivo?

Šalu na stranu, koliko je to zapravo važno? Nikada nisam, izlazeći s muškarcem na ručak, večeru, štogod, bjesomučno po jelovniku tražila najskuplje jelo ili piće samo zato što bi on, kao, trebao platiti. Istina je možda da je plaćanje jela ili pića dami odraz neke davno uvriježene kavalirštine, no to svakako ne znači kako na taj isti spoj dama treba doći bez prebijene pare i moliti Boga da ne mora poslije ostati prati suđe, jer je njezin partner sa stola pokupio samo svoj račun.

Da se razumijemo, volim ja kada je muškarac i kavalir i galantan. Kad učini da se osjećam ugodno i posebno.

A ne da me, primjerice, ostavi da klipšem pet metara iza njega dok on vrluda po lokalu i psuje jer nema praznog stola. Ili da mi, pri ulasku u restoran, ne pridrži vrata dok ne uđem, već ih pusti da me maznu posred čela. Posebno su mi odbojni muškarci koji niti ne pričekaju da žena naruči, već oni to učine umjesto nje. „Gospodična će kavicu.“ „Mlada dama će sok“. Blagi Bože.

Grozim se tih „vidovitih“ koji misle da znaju što piješ, jedeš i voliš bolje od tebe same.

Sjećam se, prije nekoliko sam godina ljetovala u Makarskoj, a u kafić u kojem sam se našla na piću, došao je tip od svojih četrdesetak godina, gol do pasa, a oko vrata mu je visio zlatni lanac s križem čije veličine bi se vjerojatno posramilo i raspelo iznad crkvenog oltara. Dlakavi trbuh mu je gadljivo visio preko najšarenijih bermuda ikad, a sunčane naočale nije skinuo ni u polumraku kafića. No, gadljiv on bio ili ne, u njegovoj je pratnji bila mnogo mlađa i mnogo privlačnija plavokosa djevojka, sva utegnuta i nadrealno preplanula.

Stali su uz šank, točnije ona je stala, a on je svoju šarenu pozadinu smjestio u jedinu slobodnu stolicu. I već smo prijateljice i ja krenule lamentirati o stereotipima, predrasudama i svemu što uz to ide, kad je „gospodin“ otvorio usta i obratio se konobaru: „Šefe, daj meni pivo, a p..ki Fantu s potezaljkom.“ Konobar je na trenutak zastao, zatreptao i, nakon što je vjerojatno resetirao svoj moždani sustav, izustio: „Oprostite?“

Dlakavac je jednostavno ponovio narudžbu, a konobar je ovaj put samo pitao što je potezaljka. I dobio jednostavan odgovor – „pa, slamka, brate, slamka“.  Bio je to jedan od onih epskih trenutaka kad jednostavno ne znate što biste rekli, jer vam sve djeluje previše nevjerojatno, a da bi se stvarno događalo. Da rezimiram, tako lijepo titulirana djevojka mirno je stajala i „potezala“ svoju Fantu, bez natruhe uvrijeđenosti ili ljutnje, a njezin „kavalir“ joj je, doduše, platio sokić, ali je nastavio sjediti, cuclati svoje pivce i, općenito ju ignorirati.

Ostatak smo se ljeta (i još mnogo ljeta nakon toga) prisjećale tog događaja, a sad mi se učinilo prikladnim spomenuti ga i vama.

Jer, nije kavalirština samo vađenje novčanika, imati manire mnogo je više. Pristojno, uglađeno ponašanje je poput nekog dekorativnog detalja na već lijepoj odjevnoj kombinaciji – samo će dodatno istaknuti njezinu ljepotu.

To je odraz poštovanja prema osobi s kojom ste; mali, neočekivani iskaz pažnje. Onaj posljednji komadić čokolade koji sačuva za vas; poklonjen cvijet iako vam nije rođendan ili godišnjica; gledanje nekog „ženskog“ filma bez uzdisanja i kukanja, samo zato što ga vi volite.

Budite kavaliri dragi muškarci, ali ne forsirajte. Neka vam takvo ponašanje bude prirodno, poput smijeha ili zagrljaja.

Neće možda svakom muškarcu stajati pridržavanje stolice ili skidanje daminog kaputa, pa prije nego ženi otmete torbu ili jaknu iz ruke, pitajte: „Mogu li pomoći?“ Ne budite macho baš pod svaku cijenu.

I za kraj, još jedna crtica iz života. Prije nekog je vremena moju dobru prijateljicu frajer pozvao van. Onako, predložio joj je da odu nešto pojesti. Ona se sredila – šminka, frizura, štikle, totalni make over. Došao on po nju, otvara joj vrata automobila, komplimentira joj sve u šesnaest.

Nakon izvjesnog vremena provedenog u vožnji, on parkira ispred pekare, otvori vrata auta i, prije nego će izaći, pogleda u moju dragu prijateljicu i upita: „Hoćeš burek sa sirom ili s mesom, ja častim?“

Komentari