Što nije na fejsu - nije se dogodilo!

„Što nije na fejsu, nije se dogodilo.“ Postala je to jedna od uobičajenih fraza modernog doba.

I uistinu, danas više ništa ne može promaknuti društvenim mrežama. Sve ono što je nekad bilo rezervirano za „zvijezde“ danas se može staviti u kontekst običnog čovjeka. Ogolili smo živote i stavili ih na pladanj svijeta. I ne samo mi kao pojedinci, već svi. Dakle, što nije na fejsu nije se dogodilo.

Nedavno sam naišla na jedan u nizu video isječaka u kojemu grupa teenagera negdje u Americi poklanja dva para novih tenisica svome školskom kolegi. Dječak je siromašan. Razred je primijetio da nosi iste poderane tenisice koje su mu premale i klinci su se skupili kako bi mu barem malo olakšali život.

Divna gesta, zar ne? Jedna od onih od koje vam zatreperi srce i na tren se vrati nada u čovječanstvo. I sve bi bilo lijepo i krasno da ne otvorite komentare. Jedan od komentara je glasio:“Taština. Da su uistinu htjeli pomoći dječaku, ne bi snimali njegovu reakciju i stavljali je u javnost.“

Ta bi izjava imala smisla da na samome početku videa jedan od sudionika ne pita dotičnog dječaka smeta li mu da snime njegovu reakciju. Dječak se složio.

I sad dolazimo do onog ključnog. U moru negativnog, plitkog, ogavnog, uvredljivog sadržaja, divno je vidjeti tračak pozitive.

Zašto se onda uvijek mora naći netko „pametan“ kako bi pokvario taj malen tračak nade? Kad i gdje je postalo normalno bombardiranje senzacionalizmom i ružnim vijestima, a ukazivanje na pozitivno se počelo osuđivati? Pitam se, ako stavimo sve što gledamo na društvenim mrežama i postavimo to u kontekst utjecaja na mlade, na što im ustvari ukazujemo?

Veličanje „plankanja“, jedenja tekućeg praška za rublje, samozapaljivanje, rađenje budale od sebe u svrhu zabave drugih-je postalo nešto normalno. Luckasto, simpatično i smiješno. No, snimanje zdravih ljudskih strana kao što su pomaganje okolini i onima koji su slabiji od nas-to je postalo taština.

Istina je da onaj koji pomaže nesebično za isto ne traži publiku. Ne traži pohvale, ni divljenje.

No, kad smo već svi ogoljeni i postavljamo pred oči javnosti gotovo i raspored obavljanja nužde, zašto ne postavljati i pohvalne primjere koji će budućim naraštajima ukazati na zdrave vrijednosti?

Pitam se pitam, hoće li licemjeri ikada ostati tiho? Pitam se pitam, ali znam odgovor.

Komentari