Slučaj džemper, žigosanje i ostala sr*nja što ujedinjuju narod

Slušam radio cijelo jutro, to mi je nekako omiljena aktivnost od kad sam uselila u novi stan, i počnu vijesti po ne znam  koji put. I po ne znam koji put slušam o poskupljenju plina.

Dotični ministar, koji je nas, obični puk, obavijestio o tome, ističe kako je ovo jedino poskupljenje plina do travnja 2020. godine, te kako će to ono iznositi SAMO dodatnih 20 kuna po kućanstvu.

Ali ta cifra je zanemariva, ako uzmemo u obzir, pazite sad ovo: ‘smanjenje cijena hrane i povećanje prosječne plaće’.

Znači umrla sam. Prvo sam prasnula u smijeh, ali nakon što sam istu izjavu čula još barem tri puta tijekom jutra, pošizila sam. Mislim, dajte mi recite jesam ja luda ili što? Povećanje prosječne plaće? Smanjenje cijena hrane? Nemojmo zaboraviti i porezno rasterećenje. Stvarno?

Mislim da, sezone popusta su sad u dućanima s odjećom. I da, ima i nekih stvari koje su u prehrambenim trgovinama na nekoj tjednoj akciji, većinom zbog isteka roka trajanja.

Ali o čemu mi pričamo. Kakvo povećanje plaća?

Minimalac je porastao za koliko ono, 250 kuna? I da je za 300, ma i za 500, je l’ stvarno netko misli da je to neki strašan napredak?

Što možeš kupiti za 250 kuna danas? Ništa! Dođeš doma s jednom vrećicom osnovnih namirnica koje onda moraš rastegnut na iduća dva tjedna kako god znaš i umiješ, jer imaš tak super jeb**ku plaću da dok platiš stan, režije, kredit, javni prijevoz, više nemaš za život. Ali da, sve je super jer nam se u zadnjih 25 godina povisio standard za 300 kuna. Jeeeeeej. Još malo i bit ćemo uzor ostatku Europe.

Iako, boli naš narod ona stvar za cijelu situaciju.

Danas će grintati, pisati bjesne komentare na društvenim mrežama, a već sutra sjediti na dvosatnoj kavi  na kojoj će raspravljati o tome kako nemaju para. Ali bože moj, na kavu se mora. I onda još navečer đir do prve birtije, ubiti tugu i nezadovoljstvo u alkoholu i ostatak vikenda provesti u blaženom stanju mamurluka.

Nećemo se buniti, nema razloga za pobunu kad alkohol sve rješava. Radije ćemo se posvetiti Ivani Vidi i situaciji džemper, tjednima razglabati o tome, pisati peticije, istraživati gdje i za koliko se dotični džemper može kupiti. Pa ćemo se malo prebaciti na Jelenu Karleušu i njenu situaciju, zašto je slala poruke, kome je slala… To su puno bitnije teme, itekako vrijedne toga da se o njima pišu bezbrojni članci i da se ekipa međusobno na internetu kolje o tome je l’ u pravu Jelena ili Ivana.

Zapravo, ne znam zašto se uopće čudim cjelokupnom stanju u državi u kojoj je normalno da jedan profesor ne reagira kad mu jedan od učenika za vrijeme nastave žigoše kolege. I nije kriv taj učenik, hej, kriva je jedna od njegovih žrtava jer se koji dan prije naslikavala u ustaškoj majici. Pa sad policija istražuje njene društvene mreže i razloge zbog kojih je nosila spornu majicu. A malome ništa. Jer njemu je jadnom bilo dosadno.

Isto tako je dosadno muškarcima koji mlate svoje žene koje su progovorile kad ih nitko ništa nije pitao, ili nisu ručak dovoljno posolile ili bilo koji drugi razlog zbog kojeg je sasvim u redu ženu prebit na mrtvo ime dok narod okreće glavu. Jer ajmo radije o Vidi i džemperu, jel.

Mogla bi nabrojati još brdo sličnih ‘nebitnih’ situacija u lijepoj našoj.

Ali neću jer mi se bljuje. I jer mi u glavu dođu scene iz knjige/serije ‘Sluškinjina priča’. Pogledajte si seriju ako već niste. Čisto da dobijete uvid u to prema kuda idemo i kakva nas budućnost čeka. Jer s ovim našim balkanskim mentalitetom, sumnjam da nam se išta bolje sprema.

Ali neka, bitno da mi imamo kavu, alkohol i klikabilne naslove. To će nas spasit kad crni dani dođu. Ili ćemo se jednostavno, kao i do sad, pravit da se ništa ne dešava.


Komentari