Danas je možda grozan dan, ali sutra će biti bolje, Ljudi odu, uspomene ostaju a zbogom je ponekad zauvijek, Nikada nisam bila dobra u oproštajima...

Nikada nisam bila dobra u oproštajima. Od bilo koga i od bilo čega.

Oduvijek sam voljela čuvati sitnice koje su me podsjećale na neke situacije. Godinama sam čuvala pokidani papirić od žvake. Iste one koju je moj prvi dečko stavio u usta par minuta prije našeg prvog poljupca. Još se sjećam slatkog okusa maline na svojim usnama.

Volim bježati u sjećanja i maštu, volim se povlačiti u sebe, pogotovo kada život postane težak. Ponekad sama sebe podsjećam na noja, najradije bih glavu gurnula u pijesak i čekala da sve prođe.

No, dogode se u životu te situacije kada se problemi ne mogu ignorirati i kada nema tko drugi donijeti teške odluke.

Nikada nisam bila dobra u otpuštanju.

A sada sam se našla u situaciji kada neke stvari trebam baš ja otpustiti i kada neka vrata i poglavlja svoga života trebam baš ja zatvoriti. I silno se trudim ostati u racionalnom dijelu svoga uma. To tako treba biti. Zapravo to i želim, zaista. Nema svrhe vući za sobom stare utege i otežavati si život. Uvijek je lakše kada se problem riješi, zar ne? Onda ga riješimo kroz vedrinu i pozitivu!

I tako se ja trudim biti vesela i ne dopustiti da me neki stari sentimenti povuku na dno, kad mi nekidan jedna draga prijateljica reče : “Gledam te u zadnje vrijeme kako se silno trudiš uvjeriti sve da si dobro i šutim, ali nemoj misliti da ne vidim koliko ti je teško.”

I što sad? Koga ja to zapravo pokušavam zavarati? Kome pokušavam skriti svoje osjećaje? Zašto jednostavno ne mogu reći da je teško? Zašto ne mogu priznati sebi da oproštaji jesu teški, da neke stvari ne mogu proći samo tako i da je potpuno normalno osjećati se ovako?

Zašto moram glumiti hrabrost? I za koga? Koga uopće i mogu zavarati?

Zašto je za druge normalno da imaju taj period tuge i oporavka u teškim situacijama, ali ne i za mene? Zašto ne mogu jednostavno reći :”Da, teško mi je i ne znam se nositi s tim. Noću ne spavam, a preko dana nekoliko puta zaplačem. Onako potajno, brzo brišući suze u nekom skrivenom kutu.”

Jednom davno su me nazvali “žena stijena”. Iznenadilo me to jako. Nisam nikada mislila da netko MENE doživljava kao snažnu i čvrstu osobu. Čak i dan danas nisam sigurna je li ta osoba zaključak donijela površno gledajući oklope i zidove kojima se ograđujem, ili je naslutila sve ono što se skriva iza njih.

Jer život mi je na teži način pokazao da ja jesam snažna žena i da mogu podnijeti jako puno toga. Samo nekad radije ne bih. Radije bih s glavom u pijesku sačekala bolje dane. A ima tih trenutaka kada to jednostavno ne ide.

Nikada nisam bila dobra u oproštajima. A u ovom oproštaju sam jako, jako loša…

Komentari