Negativne emocije ili izazovi zbog kojih rastemo?

Svakodnevno nas život iznenadi, ugodno i neugodno, situacijama koje smo možda predvidjeli i očekivali, ali i onima za koje nismo ni u snu sanjali da bi nam se ikada mogle dogoditi. Donosi nam nove ljude, događaje i okolnosti, bez da nas itko pita možemo li se trenutno s time adekvatno nositi. Ako napiše prekrasan dio priče, sretni smo, zadovoljni, optimistični i u iščekivanju još takvih lijepih i sretnih trenutaka. Onda odjednom život okrene novi list – crn, pun rupa i ružan – kojeg želimo čim prije poderati.

No, neću sada pisati o tome zašto je život takav kakav je. Samo bih voljela da pokušamo povjerovati kako je trenutno baš onakav kakav treba biti. Je li sad mrvicu lakše? 😊

Razne životne nedaće su mukotrpne, zamorne, bolne i teške.

Iziskuju od nas puno snage, volje i truda za njihovo uspješno rješavanje i prevladavanje. Ponekad nam se dogodi da nas netko kome smo vjerovali iznevjeri, izda, laže, povrijedi, zbog čega se osjećamo jako loše. Tada se javlja cijeli spektar emocija koje nas preplavljuju, ne znamo tko nam nosi glavu, veselje splasne, a briga i sumnja pojačaju svoj intenzitet.

Ponekad na vrijeme prepoznamo emocije zbog kojih se ne osjećamo dobro pa, ako nismo spremni za trenutno suočavanje s problemima, često pobjegnemo od njih glavom bez obzira, zakopamo ih u našu duboko skrivenu kutijicu nadajući se da će nestati. Zapravo, tada samo radimo na snazi tih emocija.

Danas nas sa svih strana preplavljuje val „pozitivnog razmišljanja“.

Biti pozitivan je postao novi oblik moralne ispravnosti. „Samo misli pozitivno i sve će biti u redu!“, rečenica je koju osobno često čujem. No, što ako ne želim razmišljati pozitivno? Što ako trenutno ne mogu razmišljati pozitivno? Da se ne bismo krivo razumjeli – nemam ništa protiv pozitivnog načina razmišljanja – samo sam pobornik činjenice da ne mogu u svim situacijama „stvoriti“ sretne i šarene misli, staviti roza naočale, zalijepiti osmijeh na lice i misliti kako će sve biti u redu. Kod mene je to tako, što ne znači da isto pravilo vrijedi i za vas! No, i o ovome možda više nekom drugom prilikom…

Nadalje, možemo čuti i čitati o tome kako „negativne“ emocije nisu dobre za nas. Možda je u redu misliti pozitivno, možda nekome to pomaže i rezonira s njegovim vrijednostima. Možda nekome dobro dođe isplakati dušu, prespavati problem i sutradan zaveslati još snažnije kroz divlje vode svakodnevice. Možda, možda, možda… lista misli i reakcija je beskonačna i neumorna! Ponekad je najbolja stvar koju možemo napraviti – ništa! Pod „ništa“ zapravo mislim: pustiti stvari da budu onakve kakve trenutno jesu.

Ne postoji podjela emocija na pozitivne i negativne. Neki su ljudi uvjereni kako je, na primjer, sreća pozitivna emocija, a njezin drugi pol, tuga, negativna. No, je li ta ista tuga doista negativna za nas ili predstavlja alarm, onu malu crvenu lampicu koja će nas usmjeriti u pravom smjeru?

Zamislite sada putokaz koji vam kaže otprilike ovo: preko tuge do sreće! 😊

Ako emocije shvatimo kao razgovor s nama samima, informaciju i putokaz koji nam pokazuje smjer našeg djelovanja u skladu s našim životnim vrijednostima, onda ćemo i one manje ugodne emocije, poput straha, tuge ili ljutnje, lakše razumjeti i prihvatiti. Sposobnost razumijevanja, prihvaćanja, analiziranja i djelovanja u skladu sa svim emocijama čini nas emocionalno agilnim – hrabrima i spremnima za sve životne izazove!

Emocionalna agilnost podrazumijeva sposobnost razvoja vještina potrebnih za nošenje sa svijetom kakav je on zaista. Jedan dan predivan, posut laticama ruža, drugi pak zasut znojem i suzama. Prihvaćanje svih emocija, čak i onih kaotičnih, teških, znači kamen temeljac kasnijem uspjehu, otpornosti i autentičnoj sreći!

Negativne emocije ili izazovi zbog kojih rastemo?

Ponekad je onda dobro osjetiti strah, ljutnju, tugu ili nelagodu kako bismo se podsjetili tko smo, koje vrijednosti su nam vodilja kroz život te koje odluke donosimo jer – nema uspona bez padova, udaha bez izdaha i velikih promjena bez puno malih koraka, zar ne?!

Život nam često piše nevjerojatne i nezamislive stvari. Možda nas vodi na mjesto gdje nismo ni sanjali doći. Možda je naopak i zeznut kako bismo ga više cijenili. Ni sama ne znam točan odgovor, a ne želim ga ni znati. Zapravo, vjerujem da ga ni nema. Vjerujem da je, sve što mi se trenutno događa, baš onako kako treba biti. Tako mi je lakše nositi se s mojim životnim izazovima!

Komentari