Što kad oboje očekuje da ih ono drugo usreći?

Danas ću malo dublje analizirati odnose i zapravo banalizirati razlog zbog kojeg veze uspiju ili ne. Na stranu patoloski odnosi puni nasilja, oni su svemir za sebe. Danas ću se baviti običnim nesretnim vezama koje je doživio svatko od nas i zbog kojih se barem jednom zapitao…

“Zašto ulazimo u ljubavne odnose? Što to tražimo u drugoj osobi, zbog čega smo spremni dati sve što jesmo i sve što imamo za njenu sreću? Što je uopće ljubav? I zašto mnoge veze propadaju?”

Na stranu sada biološka potreba za reprodukcijom, potreba za produženjem vrste kao jedna od osnovnih ljudskih potreba.

Zašto se odlučujemo biti s nekim? I zašto mislimo da će nas baš ta osoba usrećiti i da ćemo s njom osnovati obitelj i stvoriti dom?

Čovjek voli pripadati, zato je stvorio drustveno uređenje u kojem je kostur svega obitelj.

Voli se nekome dati, jer priznao to ili ne ima očekivanja. Očekuje sreću, intimu, bliskost, iskrenost, vjernost i pripadanje. Očekuje bezrezervu podršku od osobe koju je odabrao za svog partnera.

I sve bi to savršeno funkcioniralo u teoriji, da sa svakim od nas u neki odnos ne ulazi i sva naša prtljaga. Bila ona emotivna, obiteljska ili neka treća.

Svi smo mi plod svih odnosa koje smo u životu ostvarili i koji su nas ili gradili i poticali, ili uništili.

Imamo predrasude i imamo očekivanja, strahove, potrebe, nade i frustracije.

Pa kad na stranu stavimo endorfine koji nas preplave kad se zaljubimo, mnogi ljudi u veze ulaze sa željom da im druga strana da potvrdu njihove vrijednosti, njihove ljepote, uspješnosti, dobrote…

U početku postoji trud s obje strane, jer postoji ugoda zbog zaljubljenosti i preplavljenosti hormonima, ali kasnije kako vrijeme odmiče, paradoksalno, kao što su ulaskom u odnos tražili potvrdu sebe, svoje vrijednosti i poimanja tko su, mnogi traže izlaz zbog istih razloga.

To se događa jer mnogo ljudi u vezu ulazi s očekivanjem da ih druga strana usreći. Pa onda u vezi imamo dvoje ljudi koje odgovornost vlastite sreće i zadovoljstva svaljuju na drugu osobu, koja često ne zna ni kako sama sebe usrećiti i tu dolazi do svađa i krahova.

Čudno je to što se mi zapravo toliko trudimo pripadati normama, što se identificiramo s odnosima koje imamo, stvarima koje posjedujemo, titulama koje smo stekli, a da ispod njih rijetko tko zaista poznaje sebe.

Rijetki od nas znaju tko su ispod etiketa društva i obitelji i rijetki znaju što ih zaista usrećuje.

Kad radite na sebi, shvatite da svi mi imamo milijun slojeva, svi ti slojevi čine naša iskustva kroz život i interakcije s ljudima koji su blisko utjecali na nas. One su nas oblikovale u osvještena ili neosvještena bića, u samopouzdane osobe ili pak pogubljene pojedince bez samopouzdanja.

Zbog toga se dešava da nesigurni ljudi budu privučeni od strane jednako tako nesigurnih partnera, koji onda međusobno potražuju sreću od onog drugog, dok realizirani ljudi, sigurni u sebe i osvješteni ne ulaze u veze dok ne sretnu jednako tako osvještenu i realiziranu osobu. Jer takvi ljudi u odnos ulaze sa željom da usreće svog partnera, svakog dana, dok su s druge strane posve svjesni da su za vlastitu sreću odgovorni sami i nipošto takav teret ne svaljuju na svog partnera.

Što kad oboje očekuje da ih ono drugo usreći?

Primjere jednih i drugih odnosa imate na sve strane.

Često vidimo žene koje su u brakovima iz koristi jer su im oni donijeli titule, sigurnost, status. S tim su očekivanjem ušle u odnos, dok su njihovi često mnogo stariji partneri očekivali da im one, kao mlađe žene budu veselje, zabava i netko tko će ih stalno zabavljati i usrećivati.

I što se događa? Ona ulazi u odnos, vrišteći – usreći me! Daj mi torbice, haljine, kartice, putovanja, kuću…

A on čini isto, vrišteći – usreći me! Daj mi svoju mladost, svoje vrijeme, svoje tijelo, svoju pažnju, budi sva usmjerena na mene i daj da živim kroz tebe.

I što se događa? Oboje traže jedno od drugog sve više i više, dok više nemaju što dati, pa onda on nju izbaci iz stana bez ijedne krpice, a ona okolo daje intervjue kako je on stari pokvarenjak.

Zapravo su oboje podjednako krivi i u odnos su ušli s očekivanjima da druga strana brine o njihovoj sreći.

Rezultat je taj da na kraju svatko sam snosi odgovornost za sebe.

I to je zapravo jedino i ispravno. Kad sumiramo sve ove zaključke, shvatimo da je ljubav kao ljubav zapravo vrlo jednostavna i da je ona želja dvoje ljudi da usreće ono drugo svakoga dana.

Sve ostalo su naše projekcije i naša očekivanja, koja nas često zavedu i zbog kojih budemo povrijeđeni.

Zbog svega toga sam dojma da je bolje biti sama i sretna, brinući za svoju vlastitu dobrobit i radost, no ulaziti u bilo kakav odnos, s bilo kim, samo odnosa radi. Jer ako sama sebe ne znam usrećiti i takva s nekim uđem u vezu, na duši tad nosim sreću a zapravo nesreću dvoje ljudi.

A to je ipak, pretežak teret.


Mariju pratite na njenom Facebook fan pageu i Instagramu 


 

Komentari