Imaš poruku?, Nikad više ne mogu biti ista.

I ostalo je samo prazno mjesto u mraku iza mene, i prazan otisak na jastuku. Ostale su prazne ruke i tuga kao dželat da visi u vazduhu očekujući svakog trena da spusti svoju sjekiru i presječe mi srce na pola.

Ostale su neizgovorene riječi da lebde u vazduhu kao čestice prašine. Samo su strahovi pošli za mnom kao vjerni psi da me prate u stopu, da mi mira ne daju, da me rastrgnu iza prvog ugla kad skrenem dalje od očiju. Uplašile su me daljine i neodsanjani sni.

Bajke koje sam pronašla i koje sad služe samo za ukras, za nepopločane manire i keramičke figurine. Šta mogu drugo da ponesem sa sobom osim pregršt mirisa, pune džepove uzdaha i sjećanje na beskrajne zore, na ljubav koja se odmotala u meni i zamrsila se kao krvožedna zvijer u lancima. Ostale su neke stare drangulije pobacane usput po morima, da više ista ne dođem tam odakle su mi koraci se ukrstili sa lutanjem.

Nikad više ne mogu biti ista.

Komentari