Kad su mi rekli da vrijeme liječi sve, lagali su mi…

“Želim više dana bez tebe… beskonačne dane. Ne samo sutra, sljedeći tjedan ili sljedeći mjesec. Želim da zauvijek odeš iz mog srca i mog uma.“ Našla sam ovu poruku napisanu na malom papiru u mojoj spavaćoj sobi. Skrivena između stranica 253 i 254 moje omiljene knjige. A onda sam se nasmijala.

Kako možeš samo tako poželjeti nekoga zaboraviti – onoga tko ti je jednom značio sve? Tko je bio tvoja sreća, onoga koga si nekoć volio? Je li to moguće da jednostavno izbrišete nekoga iz svog telefonskog imenika, maknete ga iz Facebook profila? Je li moguć život bez njih? Čak da se misli zaustave?

Ne znam, i ne znam da bi ja to mogla.

Jer koliko te god želim zaboraviti, stalno si tu.

Svaki put kada pogledam u svoju galeriju, tamo si.

Svaki put kada čitam svoju omiljenu knjigu, tamo si.

Svaki put kada pijem svoju kavu, evo te tu.

Svaki put kada slušam svoje pjesme u njima si.

Svaki put kada pokušam zaspati, tu si.

Svaki put kada čitam poeziju, u njima si.

Ti si uvijek tu, u mojim snovima, u mojoj glavi i u mom srcu. Još se sjećam tog osjećaja – čvrsto držiš moje ruke, a tvoje su tako tople i meke.

Kako možeš živjeti s tim? Ostaviti me s toliko uspomena za pamćenje.

Ranjiva sam već godinama, i sada mi je jasno zašto pišem proze i škrabam o tebi.

O “nama”.

Pišem, jer mi pisanje nekako pomaže smanjiti bol na sjećanja tobom. I pijuckam kavu svako jutro, prisjećajući se kakvog je okusa bila zadnji put kada smo ju skupa pili.

Dušo, ti si moj kofein, ti si zarazan i ukusan.

Svijet je stao, na dan kada si odlučio otići od mene. Gledala sam kako polako nestaješ u horizontu, a ta bol koja me obuzimala je bio znak da smo kraj. Svaki tvoj korak donio je udaljenost, razdvajajući nas i sve ono dobro što smo imali.

Ti si poput mrlje koja nikada ne nestaje.

Tko je rekao da vrijeme liječi sve rane i boli? Vrijeme ne liječi ništa. Trebaš samo ići dalje sa svojim životom jer to moraš, jer to trebaš.

Nosimo u sebi rane, sve dok ne naučimo kako ih savladati, kako ih zaboraviti na neko vrijeme, a onda se ponovno iste rane pojave. Uvijek se vrate i bol i tuga zbog gubitka nekoga tko je nekada bio razlog za sreću.

To tako valjda mora biti. Tako i ja pokušavam krenuti dalje od tebe s tom boli koja je tu i ostat će tu.

Izvor: Z&S

Komentari