Imaš li vremena biti samo žena? Jesi li naučila ljude oko sebe da si i ti samo ljudsko biće?

Kažu nam često da smo pretjerano emotivne, da manipuliramo suzama, da smo nezrele, osobito onih dana u mjesecu. Ali zapitaju li se ti koji nas kritiziraju, kako bi to izgledao svijet u kojem bi žene nekud potisnule svoje emocije, svoju nježnost i brigu?

Kako bi svijet izgledao da sve redom postanemo prave Amazonke? Da nam ne trebaju muškarci? Da se izoliramo i živimo po nekim sasvim drugačijim principima?

Pomalo zastrašujuće zar ne?

No, nisu li žene zapravo prisiljene biti moderne ratnice? Manevrirati između obitelji, posla, prijatelja, kuće, svih vrtićkih i školskih aktivnosti svoje djece, između želja okoline i obitelji i partnerskog odnosa u kojem je? Ne čini li vam se da zapravo svaka od nas na neki način žonglira?

Onako balansirajući, dok hoda po žici, bez mogućnosti da uopće pogleda dolje, jer je previše zauzeta u pokušajima da ulovi svaku lopticu koja predstavlja neki odnos i neku obavezu?

Ne čini li vam se da smo preopterećene? I da smo se zapravo same preopteretile?

Promatram žene u svom životu, svaka je u svojim brigama i svojim željama. Sve redom grade karijere i usput pokušavaju imati sretan i stabilan obiteljski život. Pokušavaju trenirati, dobro izgledati i dobro se odijevati. Pokušavaju paziti na prehranu, biti uvijek u trendu i isto tako biti dovoljno prisutne u životima svoje djece, braće, obitelji i prijatelja…

Ponekad mi sve to izgleda kao da se apsurdno mnogo trude oko apsolutno svega, samo da bi na kraju dana spadale s nogu od umora i da bi, želeći toliko mnogo, da udovolje apsolutno svima, gubile polako sebe i svoju srž.

Često ih pitam, postoje li trenuci na kraju dana kada su one smo žene?

Svaka me redom pogleda zbunjeno, pitajući me kako to mislim?

Pa eto, točno tako, imate li vremena biti samo žena?

Sve vi koje me čitate, koje me znate i ne znate, s kojima se družim i prijateljujem, koje ste mi rod i koje povremeno srećem u pošti, dućanu ili gradu? Imate li na kraju dana, tih pola sata da samo budete ono što jeste?

Da u trom trenutku niste ničija žena, kćerka, majka, djelatnica, šefica, sestra, kolegica, prijateljica, susjeda, kuma… pola sata da budete ona koja čita ili ona koja meditira ili ona koja gleda neopterećeno neku seriju, ili jednostavno sjedi i upija mirise proljeća kroz otvoren prozor svoje sobe?

Je li vam svijet ostavio dovoljno prostora da volite sebe i jeste li same sebi to dopustile? Ili ste već milijun puta izgorjele, pokušavajući biti sve – za druge?

Ponekad se pitam koliko bismo sebe trebale dati, da bi ljudi oko nas konačno bili zadovoljni? Da bi prestali zahtijevati, da bi se konačno napunili i bili sretni?

Koliko vremena, pažnje i ljubavi? Koliko svoje prisutnosti? Koliko svojih dana i godina i svoga tijela i svoje duše?

Sve. I nikad.

Nikad ne bi stali zahtijevati i sve što jesmo i što možemo dati, ne bi bilo dovoljno. Zato je posve u redu da negdje prerežemo, da negdje stavimo točku na i, da zastanemo i natjeramo sve oko sebe da zastanu i da im glasno kažemo i pokažemo, da smo i mi samo ljudska bića.

Da ne možemo uvijek davati, da ne možemo uvijek biti sretne, nasmijane, pune energije i raspoložene. Da je posve u redu da smo umorne i ljute i da nam treba vrijeme za sebe.

Treba nam ta kava u subotu ujutro kad ćemo samo gledati nekud prema nigdje, treba nam čavrljanje s prijateljicom u nedjelju popodne, treba nam bijeg u neku šetnju, i čitanje knjige petkom navečer.

To nije sebično i nije puno i apsolutno imamo pravo na svojih “pet minuta”.

Oni koji vam kažu da ste sebične jer ste klince ostavile na čuvanju kod mame i otišle u grad s frendicom, jednog popodneva u mjesecu, su zapravo oni koji ne žele da ikada imate vremena za sebe. To su oni koji su sebični.

Ako se vaš momak / zaručnik / suprug svake subote otputi na nogomet i uživa u dva sata svoje slobode ili ode u teretanu ili na neku utakmicu, jer njemu treba odmor, a vi ste doma, kuhate, pospremate, brinete o klincima i nikad nemate vremena za sebe, reći ću vam iskreno – on je sebičan, a vi ste mu to dozvolile.

Sretni parovi su oni parovi koji podjednako dijele i obaveze i privilegije. Sve manje od toga nije ravnopravnost, nego je iskorištavanje jedne strane u svoju korist.

Isto tako ne morate uvijek svima biti dostupne, ne morate slušati svačije probleme, ne morate uvijek odmah odgovoriti na svaku poruku. Ne morate. Svijet neće stati i nitko neće ispariti.. Ta poruka bit će ovdje i sutra, kao i onaj tko vam kuka iz nekog razloga.

Vjerovale vi meni ili ne, imate pravo biti samo žena i to je apsolutno dovoljno.

Još jedino trebate naučiti da je to u redu i da trebate voljeti sebe. Jer to je jedini način da i vaša obitelj i prijatelji dobiju najbolje od vas.

Sve ostalo je vaše žrtvovanje, a pitanje je, koliko vam je onih za koje se žrtvujete, na tome iskreno zahvalno?


Mariju pratite na njenom Facebook fan pageu Instagramu 


Komentari