Kraljevi i kraljice drame i kako pobjeći od njih?

Ima žena koje zaista mogu biti kraljice drame! I muškaraca čijim predstavama bi se i oskarovci mogli nakloniti!

Ne znam zaista odakle ta potreba da vječno od buhe rade slona, da nariču uvijek o jednim te istim temama, da sebe prikazuju kao velike patnike? A žene i mučenice čak! Ha!

Sve ispadne kao da oko mene hoda tristo i jedna Ivana Orleanska!

Maskiraju se tim naricanjem, kao nekim dramaturškim rekvizitom i sve oko njih zaista izgleda kao loš scenario nekog miksa meksičke i turske sapunice, s trećerazrednim glumcima, od kojeg mene zaista često zaboli glava.

Sita sam drame, rekla je i moja Klemi. I nije jedina.

Nama običnom puku, koji se nosi sa smjenama godišnjih doba i paletama emocija koje dolaze za kišnih dana, sam samcat, bude puno previše onih koji se hrane našom empatijom i potrebom da ih utješimo, dok nam ne prisjedne.

  • Neću slušati o tome više! – dreknula sam iz sveg glasa tako da su se i stakla na prozoru zatresla.

Dosta mi je. Ne mogu vječno biti rame za plakanje nekome tko ne želi riješiti problem već samo želi dramatizirati uvijek iznova.

Zapitam se, ne budu li te emocije i to kukanje ljudima teški?

Ne pritišće li ih to, koo što mene ponekad pritisne neka loša emocija, pa gledam na tisuću i jedan način kako da je se oslobodim? Kako im se da?

Užasno puno napora i energije zahtjeva to stanje kuknjave i drame i ja se iskreno pitam gdje je crpe? Hrane li se zapravo s nama koji smo ih ponekad jednostavno prisiljeni slušati, iz razloga što se trenutno nemamo kuda maknuti ili iz čiste kurtoazije?

Znam samo da budem jako umorna i da mi svaki put dođe da se sklupčam i odspavam cijelu sedmicu, nakon što s nekim ljudima provedem par minuta!

Halo – par minuta! Toliko budu iscrpljujući za mene.

Osjećam se kraj njih kao space shuttle kojeg je uhvatila gravitacija crne rupe i nepovratno i neizbježno klizi prema njoj – u ništavilo.

Paradoks je u tome, što sam postala dosta smirena osoba, koju nije lako iznervirati i koja zapravo ima golem prostor za manevriranje s onima koji su hodajući saugeri naše energije. Imam jako puno znanja i razumijevanja i shvaćam od kud polazi nečija osobna potreba za dramom.

Došla sam do te točke da me jedino mogu umoriti i ponekad nanervirati samo jako bliski ljudi, oni s kojima sam isprepletena dubokim emocijama i krvnim nitima, pa mi je kao običnom ljudskom biću isto teško ponekad odrezati i ostati imuna.

Nitko od nas nije toliko čvrst. A ako netko i jest, taj onda bome nije više ljudsko biće. Ili nikada nije ni bio?

Poslovne i prijateljske drame, ne diraju me ni malo. Tu sam naučila jednostavno reći – Nemam vremena i ajde bok. No isto tako treba biti dovoljno empatičan pa znati kada si nekome zaista potreban i kad će mu razgovor pomoći, a kada se radi o čistom kukanju bez svrhe i koristi za ikoga.

U svojih sam 33 godine naučila dramatore, a osobito žene carice drame podijeliti u nekoliko skupina i svakoj pristupiti (tj od nje odstupiti) na drugačiji način.

Svakidašnja jadikovka tip ljudi

Frendovi, poznanici i slučajni putnici namjernici kukaju općenito (pare, ljubav, raskid, selidba, prevara, razvod, opet pare, posao, šef, djeca…). To su oni razgovori na običnoj kavi, u kojima neizostavno netko mora reći kako je jako umoran i kako ga cijedi posao, kako mu muž / žena non stop kvoca, kako je naporno s djecom jer se bude cijelu noć, pa se cijelo desetljeće nisu pošteno naspavali itd.) To saslušam, malo kimnem glavom, potapšam po ruci s onim – Ma svima je tako, bit će bolje – stavom i zaboravim.

To nisu ionako stvari koje itko od nas može riješiti. To će osoba sama ili neće. Izbor je njen.

Familija, bliski prijatelji – s “jadan ja” sindromom.

To su oni ljudi koje zapravo jako volite i ne možete (a niti želite) izbjeći, kojima se nekad u životu desilo nešto loše, pa to čitav život prelijevaju iz šupljeg u prazno. Bilo da se radilo o bolesti, neimaštini ili gubitku bliske osobe, taj tip ljudi uvijek će se, u svakom druženju neizostavno potruditi da svima prisutnima da do znanja kako on jako pati.

Opisivat će to naširoko i naglašavati svaku scenu i emociju, tako da se svakom prisutnom u mozak neizostavno urežu slike patnje, da se naježi od tuge i da na kraju i sam zaplače, što od suosjećanja, što od muke.

Tu ni sama ne znam ima li pomoći, jer to su ljudi koje volite, ne želite od njih pobjeći i jednostavno ste ih prihvatili takvima kakvi su, jer ste se nakon tisuću i jedne intervencije i pokušaja da im pomognete, uvjerili da tu pomoći nema, jer oni jednostavno ne kuže što rade.

Njih jednostavno i dalje možete samo voljeti ako ste tako odlučili ili se praviti da niste doma kad vam dođu u posjetu. Treće nema (za sad).

Moram bit u centru pažnje – tip

To su oni ljudi koje znate ili ne znate, koji će na svakom mjestu i u svakom društvu napraviti što god je potrebno da usmjere pažnju na sebe. Napit će se pa pjevati (čitaj urlikati) i raditi budalu od sebe, napravit će svađu ni iz čega, počet će plakati u trenucima kad počnu gubiti nečije suosjećanje itd. Svi ih znamo, svi smo ih doživjeli i jedino što vam tu mogu reći je – run, Forrest, run!

Ti mene ne razumiješ – tip

Heh, to su oni ljudi koji su pomalo mješavina svih već navedenih, s jednim odmakom – kad im kukanje ne upali, onda okrenu priču tako da neizbježno postaneš nekako kriv ti koji ih slušaš. I to na način da ti uvale – ne razumiješ me, ne trudiš se razumjeti, ti nemaš suosjećanja ili ja sam uvijek bila tu za tebe.

To obično rade mame kad pokušavaju svoju odraslu djecu natjerati da naprave nešto što ona ne žele ili frendice koje ti po petstoti put pričaju jednu te istu priču o svojoj nesretnoj ljubavi, a ti kad više nemaš snage za to cendranje, ispadneš bezosjećajna i sebična. Iako su zapravo one sebične. Poznato?

Kraljevi i kraljice drame i kako pobjeći od njih?
Confessions of a Teenage Drama Queen – movie

Show must go on

Sumirati mogu jedino na način da je drama užasno naporna stvar, koja ni malo ne koristi ni onima koji dramatiziraju a ni onima koji su se ni krivi ni dužni, našli na krivom mjestu u krivo vrijeme pa su prisiljeni slušati i gledati taj show.

Jer to zaista jest show, pomno režiran duboko u njihovoj podsvjesti, jer im daje pažnju i empatiju ljudi s kojom se hrane u trenucima kad ne znaju kako se nositi s burom emocija u sebi.

Zbog toga kad god mogu ljudima sugeriram meditaciju, ali ne prihvaćaju svi tu sugestiju kao nešto dobro. neki misle da su to vradžbine, drugi da ih se pokušavaš riješiti, treći da prodaješ toplu vodu… no oni koji stvarno žele riješiti svoj problem, jer budimo iskreni ako dramatiziraš – imaš velik problem sam sa sobom, oni će i sami tražiti rješenja.

Kako znam? Jednom, ne tako davno i sama sam bila prava drama queen. 😀

Neki su za to krivili činjenicu da sam po horoskopu lavica, no, vjerujte mi horoskop s tim nema nikakve veze, tadašnja nezrelost, to je već drugi par rukava!

Do sljedećeg utorka, ljubi vas M.


Mariju pratite na njenom Facebook fan pageu i Instagramu


 

Komentari