Author Archives : Marina Papec

Postoje li morske sirene?…


„Jesi li sigurna da baš moramo prisustvovati svakom predavanju?“, pitala sam, otežući pomalo posljednju riječ i nadajući se da će mi dati neki znak da napustimo prostor koji je vodio do konferencijske dvorane te se vratimo na ono prekrasno berlinsko sunce koje je obgrlilo cijeli Gendarmenmarkt, najdraži mi trg u tome gradu. Ondje bih znala uzeti piće u nekom od…

Više... »

Vjeruješ li u sudbinske ljubavi?…


Ako mi dopustiš, mogu ti ispričati. Priču moga života. Priču što seže daleko izvan ovoga ovdje što se čini jedinim i stvarnim. Znaš, bilo je neko davno proljeće ili mi je barem tako ostalo u sjećanju. U njemu ja, na pragu punoljetnosti, zaokupljena svime, samo ne ljubavima što ispred sebe nose pridjev sudbinske. Ako mi dopustiš, mogu ti ispričati kako…

Više... »

Koliko nas oblikuju naši roditelji…


Došavši na ovaj svijet, roditeljska vibracija, odnosno neposredno nakon rođenja vibracija majke, prvo je s čime smo se susreli. Iako i dalje mnogi od nas život promatraju, kako ja to običavam reći, jednodimenzionalno, uzimajući u obzir samo opipljive i izvanjske činjenice, mišljenja sam da mnogo toga ovisi i o onom osjetilnom, energetskom, vibracijskom nivou, na prvu neuhvatljivom s naših primarnih…

Više... »

Želimo li da nam život daje, mi moramo dati njemu…


U ove se blagdanske dane, ali i općenito, mnogo govori o željama. Što želimo u životu, što želimo za dar pod drvcem, što zaželjeti drugima i sebi za blagdane, koje su nam novogodišnje želje za iduću godinu? Pritom mnogi od nas pišu popise za naredno razdoblje, prisjećajući se svih onih želja i ciljeva koji su se jednom uspješno ili manje…

Više... »

Magija…


Znaš, reći će Ti sigurno, ako još dosad nisu, da magija ne postoji. Ili ako Ti se možda učinilo da je nekad i postojala, bio si tada još dijete. Reći će Ti da ulaskom u svijet odraslih otresaš posljednje čestice magije sa svojih cipela, protrljaš dobro ruke da nije koja na njima ostala i prisjetiš se magičnih trenutaka tek katkad…

Više... »

Ne zaboravi da si neponovljiv…


Jesmo li ikada pomislili, onako iskreno, onako stvarno da smo neponovljivi? Da, baš mi, nesavršeno savršeni, sa svime što si zamjeramo i kod sebe ne podržavamo, sa svime zbog čega se katkad i proklinjemo i što bismo rado zamijenili za nešto drugo, samo kad bi se to tako moglo? Jesmo li ikada pomislili, onako iskreno, da je ovaj život neponovljiv?…

Više... »

Reci mi što je to dar….


Što je to uopće dar? Kad dajemo, kad primamo ili oboje? Postoji li u nama želja zapletena samo u materiju ili su naše želje protkane ljubavlju? Brojimo li što smo dobili pa prema tome određujemo što ćemo i koliko dati? Darujemo li po dužnosti, iz navike ili osjećaja obveze i odakle nam uopće takva obveza da nekome nešto moramo dati?…

Više... »

O posesivnosti i ostalim nepogodama…


Jednom sam, ima tome već mnogo godina, pročitala negdje da se sa svojim djetetom moramo polako rastajati otkad se s njime prvi put sastanemo. Moram priznati da mi to tada baš nije bilo najjasnije. No, što sam dublje kročila u život i intenzivnije ulazila u odnose ili promatrala odnose oko sebe, spomenuta mi je misao postajala sve jasnija. Ne znam…

Više... »

Najviše za čime žalimo kad odlazimo s ovoga svijeta…


 Otkad se sebe sjećam, a to me sjećanje vodi u rano djetinjstvo, uz obične su me zanimale i pomalo neobične teme. Neobične već same po sebi, a posebno neobične za jedno dijete. Ne bih rekla da je to dolazilo iz moje okoline, jer se ne sjećam da je ondje itko osim mene bio baš takav. Interes za sve ono, u…

Više... »

Što ti je ono točno ljubav?


“Što ti je ono točno ljubav?” – pitat će, a ti bi mogao odmahnuti rukom. No, možda će ti oči zasjati onim istim sjajem dječaka, na pragu putovanja prema nekamo gdje niste znali što vas očekuje i što nikako niste ni mogli znati. Ovisi. Sve ovisi o tome jeste li dopustili zaboravu da izbriše početak. Nemoj je nikada zaboraviti. Ni…

Više... »

Mama izvan zone komfora…


Ne znam rodimo li se baš takvi ili u nekom trenutku takvi jednostavno postanemo, nakon što otvorenih osjetila neko vrijeme promatramo svijet, no već me dugo i  snažno obilježava jedna pomalo luda, idealistička crta, neki čudesni poriv iznutra da živim život u svoj njegovoj punini, ispitujem mu granice i oblike te se na neki način igram. I onda kada je…

Više... »

Ljubav postoji…


Reći će Ti nebrojeno puta, i još jednom toliko, da slučajno ne zaboraviš, kako prava ljubav ne postoji. Uvjeravat će Te da je ona tek labava mreža privida u koju se zapliću naivni i budale.  Predstava za djetinjaste i nedorasle. Pričat će Ti da je most koji vodi prema nikamo, a putem opustoši sva Tvoja polja na kojima si godinama…

Više... »

Vječni uvod…


Nikada nisam bila sklona završecima. Kad bi stvari počele kliziti prema svome kraju, istovremeno bi me oko srca počela stezati neka nevidljiva omča za koju su bila zataknuta brojna pitanja. S velikim upitnicima. Kao i neka čudesna slutnja kojoj ne bih znala porijeklo ni svrhu. I neka nostalgija, čak i onda kad bih gotovo sigurno znala da je završetak samo…

Više... »

Sve je u redu…


Znaš ona spora, nedjeljna popodneva, kad se kazaljke sata, koje inače lete, sada tek vuku pod staklom sata, i kada prepuna snova za sve što će doći, a s premalo volje za sve što jest, vrhom olovke crtaš već ne znam koji krug po nekom istom tragu u nekoj knjizi, oko broja stranice. Glavom ti tutnje vlakovi slutnji koji te…

Više... »