Author Archives : Marija Klasiček

Marija Klasiček: Ljudi bez lica i duše


Bijesna sam! – odgovaram Ani i krećem pisati kolumnu. Danima slušam mnoge svoje prijateljice kako pate. Bivaju iscrpljene od poslova koje rade za mizernu nazovi plaću, pod palicom nazovi poslodavaca, konstantno maltretirane, podcjenjivane i ugnjetavane, trpe jer imaju obitelji, gladna usta, račune, kredite i neki kakav takav život u kojem žele ponekad i neku sitnicu. Bivaju seljene s odjela na…

Više... »

Marija Klasiček: Kućice u predgrađu


Nije lako biti žena. Ne danas. Ne u ovo vrijeme. U vrijeme kad sve naoko možeš, ali kad dobro moraš birati što ćeš. Nije lako voljeti, a još manje vjerovati. Nije lako predati nekome srce a opet držati figu u džepu, jer nikada nije bilo jednostavnije – njemu, da te prevari, iskoristi, odbaci, a društvu da te osudi, prožvače i…

Više... »

Bez objašnjenja…


Ono prešućeno, ljuto iščekivanje, da se stvari jednom samo dogode. One nervozne riječi, pune nostalgije i čemer između trepavica Ono davno sanjano, davno iščezlo pusto nadanje za malo razumijevanja i nagurane želje u pretijesne ladice bez volje da se srce nekom objasni Ono moje – pusti me i ono tvoje – ne znam. Sve skupa stavljeno negdje po strani, kad…

Više... »

Aleja Lipa: prodane duše


 – Uzimate li ovog čovjeka za svog zakonitog supruga? – pitao je matičar. U grudima mi je sve tutnjilo, ali na licu se nije vidjelo ništa. Čak ni krvi nije bilo u mojim obrazima. Poput mirne vode, zrcalne i tihe, takvo mi je bilo lice. – Da. Matičar nas je proglasio mužem i ženom, a svi su ustali i vrisnuli:…

Više... »

Čovjek sam


Sav moj život Svi moji snovi Sva moja nadanja želje i nevolje Sva previranja Sve iluzije greške i nesigurnosti Svi koraci u nepoznato Jecaji i nemirne luke Svi poljupci i nestašluci, osmjesi, čuđenja i bure svi padovi i ponovni pokušaji durenja i oboren pogled Sve pobjede Svi uspjesi Svaki aplauz i rođendanske torte Sve najbolje moje i najgore moje boja…

Više... »

Zvijer


Sklupčana u travi, nisam znala da li su prošli dani ili sati. Sve se činilo isto. Bila sam samo stvar. Više se nisam osjećala kao ljudsko biće. Nisam željela živjeti. Nisam željela disati. Željela sam ispariti poput jutarnje sumaglice. Ne znam kada i kako su me pronašli. Znam da sam ležala u bolnici i dugo gledala u jednu točku. Osjetila…

Više... »

Novinarske laži skrivene na otvorenom


Volim pisati. Mislim da je to i posve jasno s obzirom na to da sam ovdje i stvorila sam zajedno sa svojim kolegama i prijateljima ovo divno virtualno mjesto. Već dugo potičem druge da pišu, jer ima mnogo skrivenih talenta za koje znam da imaju što reći svijetu. No… nekako mi se čini da u moru pisaca, onih kvalitetnih ima…

Više... »

Kreativni natječaj: Marijino neotkriveno perce


Misija mi je od prvog dana od kad postoji APortal, talentima dati priliku, zbog toga sam se ponovno odlučila pokrenuti kreativni natječaj i ruku na srce, razmišljam da natječaj bude stalno otvoren. No za početak držat ću ga otvorenog do kraja rujna, a pobjednika ću proglasiti na drugi rođendan portala 25. studenog. Što sam to ovaj put smislila? Odlučila sam…

Više... »

Izgubljena nevinost


U nekom trenutku prihvatiš da se život svodi na ono malo vremena što nam je dano i koje curi, brzo, poput zrnaca u pješčanom satu. Kamo si opet odlutala? Odlutala? – trgnula sam se i pogledala ga zbunjeno. Odlutala. Šutiš već četvrt sata i imaš onaj sanjivi i tužni pogled. Samo sam… prisjećala se. Nije važno. – odgovorila sam i…

Više... »

Rastanak


Ti odlaziš. I zamalo mogu udahnuti tvoje: “zbogom”. Kao strijela padaš, koja nikad nije odapeta. I vidim te kao datum, zaokružen na kalendaru, koji nikad nećemo dočekati. Ali vidjet ćeš, neće to biti samo moja bol I neću samo ja plakati, kad osjetim da me prestaješ voljeti. Kad osjetiš, da te prestajem voljeti. Zato dobro biraj oproštajne riječi, kad odlučiš…

Više... »

Moj vojnik


Diši. – rekla sam si dok sam radila posljednje korake prije ulaska u kuću, koja mi je više bila zatvor nego dom. A jednom sam je voljela. Voljela sam visoke čemprese i veliku trešnju u centru vrta, ispod koje smo ljeti sjedili i satima pijuckali kavu. Voljela sam svoju mirnu ulicu i dolinu u kojoj smo živjeli, sad se čini,…

Više... »

Aleja Lipa


Vjeruješ li u život nakon ljubavi? -pitao me. Vjerujem. – odgovorila sam. Život ide dalje, s nama ili bez nas. Uvijek. – rekla sam i okrenula se. Iščitavao je konture moga lica jednako kao i svu onu tišinu između redaka, sve ono što nisam mogla izgovoriti na glas. Vjeruješ li u ljubav nakon ljubavi? – bio je uporan. Ne. –…

Više... »

In memoriam hrvatskom novinarstvu


Sjećam se vremena kad sam s guštom kupila novine, bilo koje. Svaka je stranica imala dobru priču, istraženu, potkrepljenju činjenicama, argumentima i originalnim fotografijama. Sjećam se tog vremena kristalno jasno, kao da je bilo jučer. Ali… zapravo bilo je to prije petnaestak godina. Bila sam klinka koja je tek upoznavala svijet. Bilo je to vrijeme prije dsl-a kad smo se na…

Više... »

Što smo potrošili…


Na što smo potrošili usne? I poljupce? Na što smo potrošili poglede i maštu? Na ljubav? Ipak mislim da ne. Jer tvoje su riječi bile grube a poljupci neiskreni. Tvoje su ruke bile hladne a pogled ubojit. Na što smo potrošili vrijeme? Na nešto što nazivam tugom. Na ljutnju i priče o boli. Na što smo potrošili život? Zar se…

Više... »

Kvazi Jet set – Balkan style


Lažni sjaj, lažnog balkanskog Jet seta oduvijek me znao dobro zabaviti. Čim je aktualan neki fensi event, tu su svi, poznati i manje poznati, creme de la creme i svi oni koji bi to htjeli biti, pa se šlepaju za slavnima, kao jugić kad zakuha na +35. Imaš one koji su stvarno laureati, ti ljudi za sebe nikada nisu rekli…

Više... »

Leif G.W. Persson – Linda, ona koju su ubili


Intrigantnog naslova, koji svoj puni smisao dobiva pred sami kraj knjige, „Linda, ona koju su ubili“ posve je neobično djelo od samog početka i roman na kakav još, da budem posve iskrena, nisam naišla. Glavni protagonist priče, nadinspektor Evart Bäckström, sve je što po meni muškarac ne bi trebao biti, šovinist, povodljiv za niskim strastima, ali izuzetno inteligentan i zapravo…

Više... »

Možda nisam trebala


Poželjela sam te, a možda nisam trebala. Možda je sebično htjeti ljubav? Što ti mogu pružiti? Osim povremenog zagrljaja i malo strasti? Nikad me nema. Uvijek sam negdje drugdje, u mislima daleko, čak i kad sam s tobom. Poželjela sam te, a nisam smjela. Imaš li sa mnom imalo radosti? Ili živiš u vlastitom, paklu iščekivanja? Paklu kojeg sam skrojila…

Više... »

10 koraka do uspjeha?


Tajna uspjeha? Nemam je. Ne znam čarobnu formulu i ne mogu je napisati u 10 koraka. Ili ipak znam? Moja je tajna u tome da nisam imala plan, a ni asa u rukavu. Voljela sam pisati od kad sam naučila slova i jednog sam dana jednostavno odlučila blogati, ali ne onako kao inače, na nekoj već gotovoj platformi, gdje bih…

Više... »

Iščekivanje…


Na vjetru podrhtava list, umoran i suh, iščekuje jesenske ruke, utješne i snene da ga spuste u mirne snove. Na tepih od inja i u zagrljaj tišine bez previše riječi i bez žalovanja. List zna, tu njegov je kraj da bi nekom drugom stvoru početak mogao doći. I ne ljuti se list ni na ljeto što ga suši ni na…

Više... »

Pobjednici i gubitnici…


Prva jutarnja kava i namjerno izbjegavanje svih obaveza s kojima mi inače započinje dan, zbog spoznaje da će kolumna ili izostati ili biti napisana zbrda – zdola, ako pokažem da sam tu i da me mogu gnjaviti. Fascinantna je činjenica da se ljudi lako prepuste nekom drugom jer, jednostavno izaberu ne razmišljati. Ako postoji netko na koga se mogu osloniti,…

Više... »

Rođena u znaku lava..


U nekom sam trenutku poželjela objasniti sebe – sebi. I zašto sam često bila mrzovoljna i zašto sam uvijek ponavljala iste greške? I zašto sam započinjala priče i stvari a nikad ih završavala i zbog čega me nitko na planeti nije mogao ukrotiti? Rodila sam se vrućeg ljeta davne 1985-e nakon što su doktori odlučili da je krajnje vrijeme da…

Više... »

Ingrid Divković – kraljica kreativnog pera…


Dugo sam ju pratila, progutala sam obje njene knjige i potajno maštala da ću je jednom upoznati. A onda je svemir, kako već to samo on zna, u svojoj veličanstvenosti tako posložio kockice, da sada pred vama stoji njen prvi intervju za APortal. Još jedan dokaz da nemoguće jednostavno ne postoji, za nemoguće treba samo malo više vremena, kako se…

Više... »

Tajna vitkosti i ljepote…


Znate li da možemo reprogramirati svoj um? Znate li da sve što vjerujemo i sve što jesmo, možemo promijeniti, ubacivanjem novog programa u sustav? Ako se poigramo i zamislimo naš um kao računalo, onda postaje jasno da su informacije koje putuju između neurona, zapravo programi. Programi s kojima smo došli na svijet, jer ih je naš um upio još dok…

Više... »

Brankica Damjanović – moji su tekstovi dokumentarci…


Kako napisati ovaj uvod? Kako predstaviti jednu od ponajboljih, regionalnih autorica? Što reći o ženi koja inspirira na svakom koraku? Ona je majka, ona je novinarka, ona je autorica nekoliko hit naslova, i prije svega jedna van-vremenska žena. Brankica Damjanović. Što Vam znači pisanje? Je li ono govor duše, terapija ili samo način na koji se izražavate? – Terapija. Pisanje…

Više... »

Kovčeg…


U malenom kovčegu, ukrašenom lavandinim niticama, išaranom od pastela i snova spakirana su sjećanja na nas. Ne mogu ponijeti više od toga, ne bi bilo fer prema životu koji me čeka. I ne bi imalo smisla, da u daljini živim našu prošlost. Sve mogli smo, ali nismo to znali. I mogao si biti iskren kad sam te gledala u oči,…

Više... »

Saveznik ili dušman?


Jebe li vas ego? Ne? Malo sutra! Nema koga bar zericu ne jebe ego. Evo mene jebe, jer moj ego ima potrebu pisati ovaj tekst. Moja duša je indiferentna, ona voli čitav svemir, ali ego… on bi najradije neke ljude u ovim trenucima opalio ciglom po glavi. A zašto? Jer mu smeta kad druge jebe njihov ego i svima otežava…

Više... »

Kocka leda…


Nema više trešanja, samo umorno, zeleno lišće obješeno od sparine. U hladu voćke, hvatam dah. Podsjećam se da sve loše prođe. Sve nevolje minu i suze ishlape. Godinama skupimo iskustvo i borice oko očiju. A moje su oči pomalo snene, opijene vrućinom i težinom ljeta. Težinom krivih odluka i nevaljalih ljudi. Težinom ljutnje. Na usnama se topi kocka leda. Osjećam…

Više... »

Snovi imaju cijenu…


Prošla mi je godina bila tako prokleto teška. Puna odricanja, puna žrtvovanja, suza, uspona, padova, kao da se vozim 200 na sat vlakom smrti, a kočnice ne rade. Godina rastanaka. Što od ljudi, što od želja, što od planova, što od neke slabe i krhke djevojke koja sam dugo bila. Odvalila sam brdo problema preko svojih leđa u ovih 365…

Više... »

Marijana May i njen posebni životni dizajn…


Pronaći svoju svrhu, svoju bit, svoju esenciju, svi mi zapravo žarko želimo ali rijetki od nas uspiju. Oni koji posegnu u svoju dubinu i pronađu korijenje vlastite biti, onako zaista, osjete potrebu svoje znanje i iskustvo podijeliti sa svima, jer su spoznali jednu veliku istinu – svi smo mi jedno. Zbog toga ne vjerujem u slučajnosti i znam da je…

Više... »