Browsing Category : Helenina priča…

Plan..


Nekad ti se učini da znaš odgovore na sva pitanja. Bahato uzimaš život, kao udah. Svojataš ga, dobro ga prožvačeš i ispljuneš. I sve tako igraš kolo s njim, kao ruski rulet, dok jednom ne dobiješ metak u čelo. Bam. Game over. Noćas ću to učiniti. Nemam više izgovora i dovoljno sam izigravala kukavicu. Noćas ću se suočiti s prljavom…

Više... »

Kao da gledam film…


Znam da sam dugo trčala, spoticala se… bila sam bosa i gola. Udarala sam o granje, koje me grebalo po koži, osjetila bih žarenje, tamo gdje bi zarezalo dublje. Ali i dalje sam trčala. Kamo sam to jurila? Kome? U daljini se naziralo neko mutno sivo svjetlo. Izgledalo je, kao da je tamo, odmah iza šume, ali što sam više…

Više... »

Tama…


(Povratak u vrijeme prije bolnice) Spalio si me. U meni nema ništa osim ogromne rupe. A oko nje golemo prostranstvo, uvijek iste boli. Uništio si me, kako me nitko nikada nije. Lakše bi bilo da si uzeo pištolj i pucao mi u glavu, nego mi napravio ovo što si mi napravio… učinio me živim mrtvacem. Vidiš ja hodam, sjedim, govorim……

Više... »

Flashback…


Kasna zimska noć, umjesto snijega, ledena kiša. Golo drveće i jedva vidljiva svjetlost ulične lampe. Stojim i čekam. Trebali bi doći svakog trena. Ali ne dolaze… uzvrpoljila sam se i ushodala gore dolje niz dobro znanu ulicu. Susjedstvo spava. I bolje je tako. Ne trebaju mi znatiželjne oči. U daljini svijetla automobila, jedva vidljiva kroz maglu koja se spušta. –…

Više... »

Nedovoljno dobra…


Godinama slušam kako ti nisam dovoljno dobra. Godinama… uvijek ona koja je pogriješila. Uvijek ona koja je zakazala, ona koja je podbacila. Ona koja nije učinila dovoljno. Ona koje se sramiš. Nikada se nisi zapitao jesi li ti dovoljno dobar? Da li budiš u meni više išta osim boli? Išta osim stezanja u prsima, zbog kojeg ostajem bez zraka. Ali…

Više... »

Spodoba poput mene…


Život je tako prevrtljiv. Takav vjetropir… čudne obrate donosi… prečudne mili moj. Znaš li, danas sam nakon mnogo mjeseci konačno napravila prve korake. Nisu bili bolni, bolan je bio pokušaj da se osovim na njih. Jedan, dva, tri… i težina tijela je prevagnula, klonula sam ali u sigurne ruke terapeuta koji me spustio nazad na krevet. Sve ide baby koracima……

Više... »

Sjećanje…


Mislila sam… To se nikada neće dogoditi. Ti i ja, trajat ćemo zauvijek. I kad nas ne bude, naša će tijela postajati prah, sahranjena jedno uz drugo… za vječnost. Mislila sam. Ali srce se prevarilo. Ništa nije za zauvijek. Nas više nema. Sada smo samo sjećanje, barem u mom umu. I povrh boli i razočaranja, to sjećanje je lijepo. Ti…

Više... »

Kasno je…


U glavi su mi samo stihovi, previše slaba da bih ti išta pisala, previše da bih ikoga osuđivala. Pišem ti… Čitaj ako me se ikada prisjetiš… Kada bih imala najljepši ružičnjak, kad bih posjedovala zvijezde, kad bih mogla bilo što. I imala svemoguću moć, poželjela bih samo jedno, čuti ti korak, a opet znam, više nikad nećeš doć. I neću…

Više... »

Ako preživim…


Srce mi je lupalo kao divlje. Aparati su zvonili oko mene, od čega me prožimao još veći strah, pa mi je srce podivljalo do kraja. Osjećala sam ga u grlu, a žila kucavica na vratu, malo što nije eksplodirala. Užurbani koraci, šumovi glasova, dodavanje malih bočica i injekcije koje idu u moju bocu s infuzijom. Na tren dok je dovod…

Više... »

Buđenje…


Sumaglica. Osjećam vlagu na usnama i težinu vlastitog tijela. Znam da moram otvoriti oči, ali ne mogu. Pod kožom, na koži, stoji sve nešto, što nije moje. U pozadini, negdje daleko čujem žamor, ali ne mogu razabrati je li to ljudski glas ili neka melodija. Pokušavam usmjeriti svoj um na te šumove. Ali osjetim slabost i izgubim se… Pitam se…

Više... »

Sve je uredu…


Mrzim te. Znaš li ti to uopće? Taj osjećaj je toliko jak da pleše po ivici mog uma. Volim te. Istom jačinom koliko bih te najradije šutnula u zapećak historije. Ali ne mogu. Toliko si jak i sveprisutan u meni, da zapravo imam osjećaj da sama, bez tebe u svojoj koži, ne postojim. Nema me. Možda je to bunilo izazvano…

Više... »

Iluzija…


Gluho doba noći. Osluškujem korake negdje u daljini hodinka, izmiješane tupim otkucajima vlastitog srca. Oči držim čvrsto zatvorene i dišem ravnomjerno, plitkim, mirnim udisajima. Blaženi san, rođene glumice. Pod jastukom, tragovi tebe, suze, papirić s tvojom porukom, izgužvane maramice i hrpica tableta koje ne namjeravam nikada popiti. Sve to stoji, kao podsjetnik na moju pogubljenu dušu i slomljeni duh. O…

Više... »

Mračne misli…


Držala sam ga u ruci. Osjećala finu hladnoću na svojoj koži. Prelazila prstom preko oštrog ruba, zamišljala lica ljudi za koje sam pretpostavljala da me vole, kad me vide. Prozirnu. Hladnu. Ukočenu i beživotnu. Zamišljala sam šok na njihovim licima. Suze. Vriskove, pad telefonskih slušalica iz ruku. Zamišljala sam tvoju nijemu, zgroženu siluetu i osjećaj jada u tvom srcu. Zamišljala…

Više... »

Početak…


Pitam se, kako ti je moralo biti, dok si me ostavljao u onom ružnom hodniku, prestrašenu i uplakanu. Onaj put kad više nije bilo spasa za moj um… ili se barem tako činilo. Jesi li plakao dok si vozio kući? Jesi li pio? Jesi li me proklinjao? Koliko te boljelo ljubavi? Koliko? “Slom živaca. Anksioznost, panični napadaji i stres. Morate…

Više... »