Browsing Category : Potpisuje N.B.

Bljesak života danas…


Trebalo mi je gotovo 30 godina da prestanem željeti da sam u datom trenutku na nekom drugom mjestu. Zbilja, uručila sam otpusno pismo željama namjernicama koje teže mijenjanju radi mijenjanja samog. Zreloj su „ja“ sada draže one koje u zatečenom stanju žele napredak. Prestala sam željeti da su ljudi oko mene „ma samo u te dvije-tri stvari“ drugačiji. Ranijih dana…

Više... »

Ja, klinac, pamtim gdje sam bio ’91.


Kladio bih se da je bio ponedjeljak. Tako je. Ponedjeljak. Jedanaesti ožujka 1991. Izdajnički Sunčan dan. Ili bi tako zapravo trebali izgledati svi dani u kojima djeca bacaju grumen zemlje na grob svojih roditelja? Ona je bila to dijete. Ja sam bio onaj koji ju je gledao dok se opraštala od svoga tate. Kolateralna žrtva obaveznog odaziva na sprovod. Slučajni…

Više... »

Zarobljenici „ako“ kulture…


Priznajem, naprosto uživam voziti se tramvajem. Za mene je to sve samo ne uzalud potrošeno vrijeme. Još ako sam te sreće pa uspijem uloviti jedan od rijetkih, starih, tramvaja time bolje. Za potpuni ugođaj tada će nedostajati samo koja kap kiše. Naime, za kišnih vožnji gledajući kroz prozor zamišljam strane, nedostižne mi, svjetove. I baš kao što se kapi kiše…

Više... »

Povedi mi ljubav…


Povedi mi ljubav u život kojemu svjedok neću biti. Kada posljednji put budeš dolazila u kuću svojega djetinjstva povedi mi ljubav na izlasku. Ostavi pred vratima snove neispunjene. Metalne. Teške. Sjećaj se. Sjećaj se i za mene. Kako si kupala lutkice u lavoru s bakinim sapunom za rublje. Pomagala mi svojim slabašnim ručicama čistiti lješnjake. Kako si se samo ljutila…

Više... »

Dnevnik…


Dnevnik: Upis minuloj ljubavi… Nedjelja, četvrti rujna dvijetisućejedanaeste. Običan dan. Običan datum. Postoje oni s kojima smo godinama unatrag stavili karte na stol. To su oni koji su, dok smo se mi koprcali u vlastitim mislima, odlučili. To su oni koji su stavili točku na i te s visoko podignutom glavom odšetali. Ponosni. Snažni. Neovisni. U trenu slobodni. Nama, s…

Više... »

Imaš li ti svog heroja?


Heroji odlaze tiho. Dostojanstveno. Heroji ne bude iz sna kada osjete da je došao trenutak. Oni se opraštaju na sebi svojstven način. Oni osjećaju da je ljubav, koju oni koji ostaju gaje prema njima, upravo neprocjenjiva. I ne boje se. Odlaze s osmijehom u nadi da ćete i vi dotaknuti barem komadić toga dalekog sna. Kako vrijeme prolazi, tako će…

Više... »

Čuješ li kako ti šapćem da mi pričaš?


Znam da je kasno i da ni vrijeme ni mjesto nisu na našoj strani, no trebam neki dokaz da ovih dana živiš za isto. Osjećam se čudno pišući strancu no trebam barem kakve sitne znakove tvoje duše mojoj. Barem kakav sitan trag olovke na papiru. Pa čak i da prekrižiš napisano, veselilo bi me vidjeti status „typing“. Što smo ti…

Više... »

Varat ću te…


Beskraju moj, unatoč tome što nas je vrijeme izigralo ja se još uvijek prije sna sjetim tvojih riječi: „Ljepota je bila njeno drugo ime. Svi ih mi imamo. Naša druga imena. Vidite… moje je bilo Beskraj. Sve što nam je bilo potrebno je samo jedan trenutak u vremenu. Ipak, naše puteve ne ispisuje sreća pa i taj jedan trenutak u…

Više... »

Kako misliš “nemam tatu”?


Sjećam se, brojala sam kojih pet-šest godina, kada je meni i vojsci mojih malih prijatelja za uobičajene prepirke prišla jedna od mama. Dječja posla kako bi neki rekli, a ja vam se danas više i ne sjećam razloga te šmrkave svađe. Ipak, pamtim njene riječi. U momentu kada mi prijatelj reče: “Zvat ću ti svog tatu!”, žena se u isti…

Više... »

Čuvari prošlih svjetova…


Živi mi mrtvaci govoriše da se od sjećanja ne živi i da se suze čuvaju za trenutke posebne žalosti. “Čemu suze? Ta nije ti nitko umro.”, kazaše mi. Neuvjerljive mi bijahu te njihove spoznaje. Prosipaše ih olako, kao i svako svoje zbogom. Ne mogu ja tako. Katkad bi voljela okusiti slatkorječivu pobjedu. Ples ega. Odrešito rezanje prošlosti. Stoičko odbijanje. Katkad…

Više... »

Što kažeš na još jedan krug nas?..


Dopusti mi da ti priznam kako te neprestano susrećem u odrazima mokrih ulica. U odrazima koje nebeske suze kreiraju na od života napuštenom pločniku. Dušo, tako me od odlaska posjećuješ. Neke bi vrištale od boli, a ja se na to samo tupo nasmiješim. Zaiskri mi oko srca, nekoliko mi stanica pregori, krv se uzbukta, pa progutam knedlu, otjeram si suze…

Više... »

Poruka u boci…


Nađimo se u ponoć na starom mjestu. Na okretištu nad Savom. Sjećaš se kako smo u to doba, godinama unatrag, jurile kući dok je za nama odzvanjao smijeh? Noćas nas pak tišina našega odnosa gura zaboravu. Znam, o još kako znam, podivljat će naša splav od utega ove nesalomljive pustoši. Ne zamjeri joj. Taj zabačen kut svijeta navikao je na…

Više... »

Razbijena iluzija ljubavi…


Gledala sam te jutros kada si napuštao našu skromnu kvadraturu odlazeći na posao. Gledala sam te kako se spuštaš stepenicama zgrade u kojoj živimo i prisjetila se svoje smiješne prognoze od tek koji mjesec za ovu ljubav. Danas sam sigurna kako je istina da nema toliko mjeseci u koliko bi ova ljubav mogla stati. Postoje, naime, svemirske ljubavi. Barem ljudi…

Više... »

Pismo hrvatskog pilića…


Mjesto radnje: kokošinjac Vlade RH Vrijeme radnje: postizborno doba Likovi: pilići, kokoši i pijetlovi RH Drage moje sugrađanke i sugrađani, tek što sam stigla ocijenili ste me. Okupali. Nadjenuli mi ime. Ne žalim se. Moja je obitelj sjajna i ljubav koju primam nemjerljiva je. No svejedno, oprostite mi što ne mogu ostati slijepa na to da ste nerijetko zamišljeni, nesigurni,…

Više... »

Koliko koraka od gužve do pustoši?


Činjenica zaglavljena u perfektu. Jedna je klupa nekoć bila premala da bi se na nju utrpala sva najbolja prijateljstva. U to smo doba svakodnevno morali žicati roditelje za pet minuta više jer se, kako smo ih uvjeravali, javna rasvjeta upalila baš kada je postalo najzabavnije. Prava je istina bila da nam u to vrijeme ni cijeli dan ekstra ne bi…

Više... »

Šapnut ću ti danas što nikom drugom nisam…


Šapnut ću ti da se bojim gubiti i da se ne divim snazi koja proizlazi iz patnje, koja dolazi s gubitkom voljenoga bića. Vjerujem da stvarno nema ništa velebnog u toj patnji. Šapnut ću ti i da život nastavlja teći. Iako te živcira njegovo neprekidno otjecanje. Strahovito te živcira i krug boli u kojemu si zarobljen. Živcira te nemoć duha…

Više... »

Niti za ustati, niti za odustati…


S vremena na vrijeme probudi me tako neki nemir. Drma me iz sna. Praktički mi naređuje otvoriti oči. Što ću… poslušam ga. Sjedim tako na krevetu i gledam u dan. Niti mi je za ustati i boriti se. Niti za odustati. Stoga se uspravno sjedeći prepuštam koji trenutak sudbini… Ne predugo. Taman koliko mi je potrebno da razbistrim i umirim…

Više... »

Sve ono što se prešuti bivšim ljubavima…


Junače našega vremena, dopusti da ti kažem. Dopusti da ti nakon godina šutnje kažem da me noćas presjekla neka davna težnja. Ma znaš već, presjeklo me na onom istom mjestu na kojemu si nakon kakve spačke znao provjeravati kuca li još, kuca li za tebe to moje srce. U tvojim bih se rukama tada posve umirila. I bilo bi dobro.…

Više... »

Nisu bili moji…


Postoje svjetovi u koje se nikada neću uklopiti. Postoje gradovi i otkucaj njihova srca; postoje ljudi i njihove sudbine koje me nikada neće prisvojiti. Oni na koje ću uvijek šutjeti kada bi trebalo govoriti, a govoriti onda kada bi trebalo šutjeti. Sjećam se kako mi je majka običavala govoriti: „U redu je. Samo govori što želiš i misliš.“ Šutke sam…

Više... »

Gdje se pišu oni izgubljeni?


A gdje da tebe smjestim? Pitala bih ljude, no njih nije dobro zamarati vlastitim lutanjima. Pitala bih ih gdje su oni smjestili one svoje na koje su polagali najveće nade. Pitala bih ih, no vidiš ne mogu, pa moram pitati tebe. Gdje da te smjestim, dušo? Pod otpisane ti ne priliči ići. Nikada nam nisam pisala poraz i priznala perfekt.…

Više... »

Pismo petnaestogodišnjoj meni…


Malena, promatram te kako važeš. Mudrice moja. Zarobljena u svome svijetu pokušavaš se rascvjetati poput ruže, raširiti krila poput leptira. Draga, nisi ti od onih što preskaču prepreke kao od šale. Kod tebe ne ide preko noći. Gledam te kako se slamaš. Trudiš se dostići nametnute standarde, a sve što kući donosiš ruke su pune knjiga i srce puno snova.…

Više... »

Otkriće…


Gledam ju kako mirno tone u snove. Žena dijete. Djevojka koja ni ne sluteći u sebi sažima djeliće Duše Svijeta. Došla mi je iznenada. Ili sam ja došao njoj. Više ni ne znam, a nije ni bitno. Pored ovih planina i udolina kojima je ispunjena njena nutrina i s kojima joj iz dana u dan pomažem voditi bitke tko bi,…

Više... »