Browsing Category : Prokletstvo vječnosti

Panika…


Shvatila sam u tom trenu koliko je toga Anthony osmislio kako bi me zaštitio od svega i svih dok sam se ja skrivala u svojoj sobi, smišljajući tisuću i jedan razlog zašto mu ne reći za Damienove posjete. „Glupača.“ – promrmljala sam sama sebi u bradu. Sve to vrijeme Lena me zabrinuto gledala, dok je Paul i dalje prebirao po…

Više... »

Prijateljice…


„Znači, ti si nešto opako dobro i opako moćno!“ – ciknula je Sofie veselo dok smo za promjenu šetale šumom, puteljkom koji je vodio prema mojoj kuriji. „I opako opasno, to si zaboravila. Anthony je to iskusio na svojoj koži…“ – uzdahnula sam i zagledala se prema mjesecu. „Toliko je već vremena prošlo…“ „On je dobro.“ – prekinula me samouvjerenim…

Više... »

Amnessis…


„Ti hoćeš reći, da ona uopće nije Ključ?“ – proderao se Mark, gledajući me ljutito i s gađenjem. „Ona jest Ključ.“ – sabrano je, onim svojim svečanim tonom glasa progovorio Volkovski. „Ali kako??“ – promucala je Lena. „Pa upravo si nam rekao da je ona Lovac!!!“ – proderala se Sofie i stala kružiti oko mene poput ranjene zvijeri. U njima…

Više... »

Demon s licem anđela…


Noći su prolazile, a ja ga nisam sanjala. Kao da je netragom nestao. Možda više nije ni postojao. Misli su mi se vrtjele neprestano i nisam se od njih mogla odmoriti. Dani su mi opet postali rutina. Od škole, do treninga s navijačicama. Do dugih razgovora s Volkovskim. Knjiga je u njegovom kabinetu svakog dana bivalo sve više, ali u…

Više... »

Što sam to učinila?


Odijevali smo se posve polako, promatrajući jedno drugo šutke, dok su oči imale ulogu riječi i dok su istraživale naša tijela. U jednom trenu prišao mi je tiho i dlanovima mi obujmio lice, prislonivši tad posve nježno svoje usne na moje. „Ti si prava, mala vještica znaš? Vidi što si mi uradila? Pretvorila si me u klinca.“ Sklopila sam oči nesvjesna…

Više... »

Prvi grijeh…


Ne znam koliko je vremena prošlo, ali posve se jasno sjećam snova. Prvi put nisam sanjala Njega. U mom snu prelijevala se neka čudnovata boja, maslinasta i gusta. Koračala sam šumom i osluškivala zvukove noći. U daljini košute su se dale u bijesan trk, prestrašene i zbunjene. Srdašca su im kucala tako brzo, da im se ritam nije mogao pratiti.…

Više... »

Ludosti…


„Misliš da u snovima zbilja komuniciraš s njim?“ – upitao me Gustav po stoti put. „Da. Sigurna sam u to.“ „Ne mogu vjerovati da tako postupa. Kad su počeli ti snovi?“ – nastavio je s ispitivanjem i gledao me upitno ni ne trepnuvši. Osjećala sam se kao osuđenik na smrt. Progutala sam tu knedlicu što mi je već satima stajala…

Više... »

Imam te barem u snovima…


„Prestani me pratiti. Nisam više kao prije.“ „Ne pratim te, samo sam naletjela na tebe.“ „Angie shvati. Neću se vratiti.“ „Znam.“ „Moraš me pustiti. Nemoj me vabiti k sebi na ovaj način. Odabrala si, pa daj se barem toga drži. Dostojanstveno.“ „Ne vabim te k sebi. Samo zatvorim oči i ti mi ušetaš u snove. Nema ničeg lošeg u tome,…

Više... »

Negdje između jave i sna…


Čini mi se da nijedna velika ljubavna priča nikada nije imala sretan kraj, već samo kraj. Nijedan tako moćan i intenzivan osjećaj nije mogao trajati vječno a da se pritom ne zapali i ne izgori stravičnom brzinom. Svaki je obrat uvijek uslijedio naglo, zato što čovjek na to nije mogao biti spreman. Tko bi ikada mogao biti spreman na ono…

Više... »

Rastanak…


Trčala sam, letjela, jurila. Ali svijet kao da se samo gubio oko mene, nisam mogla uhvatiti korak s njim. Prvi put nisam znala što će se dogoditi. Nisam više osjećala onu toplinu što je strujila oko mene od trena kad sam ga prvi put ugledala. Vrijeme je stalo. Svemir se činio premalen, za urlik boli koji mi se skupljao u…

Više... »

„Sine moj razmetni.“ – otac reče


Pojurio sam u tamu, ostavivši ih da me gledaju ošamućeni i prestrašeni. Ionako ih nisam želio uz svoj bok. Išli su na ruku neprijatelju, više nisu bili moj koven, bili su izdajice. Na prvom su testu pali. A trebali su znati da će biti ovakvih stvari. Trebali su znati da će Njena energija privlačiti sva najodurnija stvorenja ovoga svijeta. Trebali su…

Više... »

A di si ti?


•* * LISTOPAD Dobili smo dozvole – počeli graditi – mnogo problema – mnogo svađe. Angie je čudna, izbjegava me u školi, iako je napisala najbolji sastavak. Tko bi uopće u nju sumnjao? No što se to pobogu s njom događa? •* * STUDENI Uvijek sam sve ja kriv. Nevjerojatno. Nisam građevinac, vampir sam. Ide mi ova ljudskost na živce.…

Više... »

Vizija…


Sklopio sam oči, pustio sam da se suze u njima skupljaju, pustio sam da se svemir gubi i utapa u tim suzama, ništa mi ionako više nije bilo važno. A onda… opet ona prokleta bol, što mi obuhvati cijelo tijelo i stane me žariti dok mi ne lupi u glavu i tamo se ne usije… samo ovaj put cijelo mi…

Više... »

Misija…


Čekali su me na krovu. Sofie je željela letjeti. Nisam joj mogao to zabraniti. Znao sam da u jednom trenu moram pustiti da ljudskost spava, da vampirska psiha zavlada i prepusti se užitku koje su predstavljale naše nove moći. Vinuli smo se u zrak. U tamu. Suton je već odavno minuo s neba. Ostao je samo njegov trag u kutku…

Više... »

Koven…


Zatekao sam ih na klupici u parku škole. Izgledale su kao dvije obične teenagerice, samo bile su iznadprosječno lijepe. Slatke i zbunjene. Malo sam ih tako promatrao. Angie se prema Sofie ponašala zaštitnički kad su im prišli neki mladići njihova godišta i počeli ih zadirkivati. Sofie se lako uzrujala, nije bila baš društveni tip. Ustala je i nabrusila se na jednog…

Više... »

Pridošlica…


Razmišljao sam samo o njoj i silno sam je želio iznova vidjeti. Silno mi je nedostajala. U to sam sklopio oči i čuo je u svojim mislima: „Anthony dođi, molim te dođi mi.“ Nisam bio siguran je li to moja halucinacija ali u trenu sam preko ramena prebacio jaknu i zakoraknuo prema prozoru a onda sam zastao. Shvatio sam da…

Više... »

Biti dio ljudskog svijeta…


Privio sam je uz sebe i ponio nazad prema kuriji. Čvrsto se stisla uz mene, uživajući u otkucajima naših srca. Mene je sve to zbunjivalo ali shvatio sam da je to nešto na što ne mogu niti želim utjecati. „Mogao bi sada probati poletjeti.“ – šapnula mi je. Spustio sam pogled prema njoj a ona me hrabrila smiješkom. Stigli smo…

Više... »

Kao da smo jedno biće…


Ne znam koliko je vremena prošlo. Imao sam osjećaj da lebdimo izvan vremena i prostora. Ona – sva divota prirode, što god da je zaista bila a ja – neman iz same dubine pakla. Kakvog je sve to imalo smisla? Ali nije bilo laž, bilo je stvarno. Kad su nam se usne razdvojile, ostala je tako stisnuta u mom naručju.…

Više... »

U što sam to uletio?


Kad sam otvorio oči, prenuvši se iz duboka razmišljanja, na obzorju je već sunce virilo iza oblaka. Utisnuo sam joj nježni poljubac u čelo na što se ona prenula iz sna. Uspravila se u krevetu, vidno zbunjena izraza lica, dok su joj se zelenkastosmeđe oči privikavale na polutamu. Htio sam ustuknuti u sjenu, htio sam je mislima nazad uspavati ali…

Više... »

Koliko lažnih lica…


Jurio sam šumom, jurio da stignem k Njoj. Goreći od želje da je vidim barem na tren. Sve ovo ionako sam radio zbog Nje… zbog Nje, tako lijepe, tako krhke, tako posebne, tako mi zabranjene… Mučio sam se s tim mislima ali nisam bio spreman otići daleko i ostaviti je da živi svoj ljudski život, ne sad kad sam znao kakva…

Više... »

Bih li se mogao prodati pod “čovjeka?”


Jurio sam kroz šumu dok mi je hladni, jutarnji vjetar šibao uz lice. Volio sam taj osjećaj slobode, brzine koja me nosila poput nevidljive struje. Čovjeku bi trebao barem sat da autom stigne do grada u dolini, meni su trebale tek minute. Zastao sam na samom rubu šume i osvrnuo se. Svi su još spavali. Lagano sam prostrujio ulicama do…

Više... »

Sjećanja…


Grčeći se od napora da guvernanti ne slomim vrat, promatrao sam je kako iščezava u tami i polako zatvara vrata iza sebe. Ona se još jednom u snu prevrnula u postelji a ja sam se spustio na pod i ostao je tako promatrati dok sniva Najednom sam ispred sebe ugledao sva ta stoljeća krvi i sva lica djevojaka kojima sam ubijao…

Više... »

Volio bih da nisam to što jesam…


Oluja koja se nadvila nad cijelu tu dolinu, najavila je dolazak jeseni. Dolazak kratkih, tmurnih dana i beskrajnih noći bez zvijezda. U nekom ranijem vremenu, prije Nje, žalio bih za tim noćnim svjetalcima i turobno se spuštao u lov. Ovako ništa mi nije više smetalo, samo činjenica da nisam bio spreman samo tako „ušetati“ u njen svijet. Nisam imao pravo…

Više... »

“Smisao” mog postojanja…


  „Smisao“ mog postojanja Onog dana, kad sam je prvi put ugledao, nakon stoljeća traženja, a nisam bio ni svjestan da je tražim, moj svemir je zastao u treperavoj tisućinki sekunde i ja sam znao da moje postojanje napokon ima smisla. Postojao sam zbog nje. Stojeći tako u sjeni smreka, čije je korijenje išlo u dubinu, u davninu mojeg postojanja,…

Više... »