Browsing Category : Razmišljanja

Skriveni simptomi…


Kad sam je zadnji put vidjela, prije svog odlaska u Barcelonu, bila je vidno iscrpljena. Nenaspavana, daleka i snena, s podočnjacima ispod očiju, sjedila je na trijemu kuće i pušila cigaretu. Znala sam da je jako pogodila vijest da odlazim. U par godina raspale su se sve iluzije koje smo gajili kao klinci, i njoj je to najteže palo. Nas…

Više... »

Što ti je ono točno ljubav?


“Što ti je ono točno ljubav?” – pitat će, a ti bi mogao odmahnuti rukom. No, možda će ti oči zasjati onim istim sjajem dječaka, na pragu putovanja prema nekamo gdje niste znali što vas očekuje i što nikako niste ni mogli znati. Ovisi. Sve ovisi o tome jeste li dopustili zaboravu da izbriše početak. Nemoj je nikada zaboraviti. Ni…

Više... »

Lesi se vraća kući


Jesen je zamutila kalendar. Zima neka miriše. Kucam ovaj tekst na raštimovanom računaru, u roditeljskom domu, odakle sam jednom otišla i izgleda, opet ću se tu vratiti. Da se pronađem, prije nego opet korake okrenem ka nepoznatom. Ne plašim se. To samostalnost iz mene vrišti jer odjednom, u svom sam domu, u gradu u kojem nisam bila godinama. U gradu…

Više... »

Demoni, oni unutarnji


Budim se iznova svakoga jutra, ustajem se, kuham kavu. Perem zube, umivam se i oblačim. Pijem tu prvu jutarnju kavu listajući novosti na laptopu. Crna. Prva jutarnja je uvijek crna. Gorka, snažna i ubojita. Rekao bih: baš poput mene, ali to bi bila šala. Oblačim tenisice, stavljam slušalice na uši, uzimam ruksak i odlazim na posao. Negdje na stepenicama između…

Više... »

Svici mog djetinjstva, gdje ste zaspali?


Bilo je nekad jedno djetinjstvo. Ne sjećam se tačno kako je počelo, ali znam sa sigurnošću da su gorjele vatre njegovog postojanja. Sigurna sam da je bilo. Meni se desilo. Gdje si ti ponikao? Hoćeš li znati? Postojalo je nekad i raduje me što sam bila dio njega. Šta ćeš ti pamtiti, dječače? To što ti danas zoveš igrom, ja…

Više... »

Kiki i jedan sasvim drugi svijet…


Opet nisam čula alarm. Kasnim na posao, tko zna koji put. Nezadovoljstvo i bezvoljnost pratile su me od samog jutra. Od prvog treptaja oka. Navika da ne volim ono što radim sputavala je moj um da si predloži bilo kakvu ideju. Ni zrno motivacije me nije hrabrilo kad bi se jutrom spremala za novi radni dan. Roncala sam sebi u…

Više... »

Mama izvan zone komfora…


Ne znam rodimo li se baš takvi ili u nekom trenutku takvi jednostavno postanemo, nakon što otvorenih osjetila neko vrijeme promatramo svijet, no već me dugo i  snažno obilježava jedna pomalo luda, idealistička crta, neki čudesni poriv iznutra da živim život u svoj njegovoj punini, ispitujem mu granice i oblike te se na neki način igram. I onda kada je…

Više... »

Once upon a time… klasične bajke nekad i sad


Djeca diljem svijeta obožavaju bajke. Obožavaju onaj trenutak prije spavanja, da im pročitamo dvije tri stranice, često i cijelu bajku nekoliko puta, čisto da duže uživaju u nestašlucima i pustolovinama hrabrih junaka i dama. Često upravo te priče o magiji, čudovištima, lijepim prinčevima i damama razvijaju njihovu maštu i otvaraju um mnogim mogućnosti. Sigurna sam da ne postoji dijete koje…

Više... »

Deca i školsko-obrazovni program: Nekad i sad


Mi malo stariji (generacije šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka) imali smo to zadovoljstvo i privilegiju da živimo u jednom drugačijem sistemu vrednosti, i da naše detinjstvo bude obojeno i kvalitetnim televizijskim sadržajem. Nikada neću da zaboravim jednu rečenicu profesora Sociologije s mog fakulteta, Čedomira Čupića, koji kaže: „Vrednosti su svetionici života“. Što sam stariji uviđam da je to veoma…

Više... »

Kako se zove babaroga koja se krije u ormaru?


U stanu u kojem trenutno živim provela sam četiri predivne godine. U njemu sam sazrela do nevjerovatnih granica i u njemu sam ponovo pronašla dijete za koje sam mislila da je odraslo. Dijete koje nekad nisam bila. U njemu sam pronašla čovjeka u sebi i u njemu sam izvojevala najveće bitke svoje ličnosti do sada. Moj mali stan, sprat kućice…

Više... »

Sutra, blentuško, kad budeš čovjek


Sjediš mi u krilu i gledam ti lice, duge trepuške i nasmijane zenice. Gledam i znam, uskoro nećeš biti  moje mezimče, moje čedo malo. A kako te mogu zaštiti od svijeta kojem tako slasno hrliš u susret? Kako te ja, i sama otrgnuta od djetinjstva, mogu naučiti da ostaneš to malo klupko sramote i golotinje? Kako da te naučim da…

Više... »

Ljubav postoji…


Reći će Ti nebrojeno puta, i još jednom toliko, da slučajno ne zaboraviš, kako prava ljubav ne postoji. Uvjeravat će Te da je ona tek labava mreža privida u koju se zapliću naivni i budale.  Predstava za djetinjaste i nedorasle. Pričat će Ti da je most koji vodi prema nikamo, a putem opustoši sva Tvoja polja na kojima si godinama…

Više... »

Život i svi njegovi začini…


Jednoga dana, ako zaista budeš vjerovao, svi će se dijelovi tvoje slagalice posložiti. Koliko god da se ponekad besmisao čini kao jedini smislen odgovor, svaki upitnik ima svoju točku na kraju. Teško je povjerovati da nam se sve događa s razlogom, posebice onda kad nam posljedice nisu po volji. Odbijamo povjerovati da smo sami uzročnici svojih nedaća, ali i kovači…

Više... »

Kad u ponoć zapalim svijeću


Svanulo je jutro. Sunčano, začinjeno vjetrom. Pospana sam i ne radi mi se ništa. Želim ostati u krevetu, prespavati. Pokriti se dekicom preko glave i zaboraviti na svijet. Utonuti u san. Vidim datum na kalendaru. Nema veze što dan ima ime. Ima veze što mi se Svi Sveti uvijek prikradu neopaženo i kao kad proliješ bočicu sa crnim mastilom, razlije…

Više... »

Anatomija sreće…


Tvoje tuge mogu biti tvoje najveće radosti. Tvoji strahovi, te nepregledne krošnje oronulog stabla, mogu iznenada procvjetati i postati tvoji najodaniji suborci. Tvoje oči, čiji su slani, uzburkani oceani dosad potopili i najveće lađe nade, mogu razmaknuti mutne zavjese kiše koje im stalno priječe pogled. Zaslužuju blistati. Zaslužuju jasno progledati i naučiti vrijednost svake kapljice koju će ispustiti. Zaslužuju usmjeriti…

Više... »

Kako sam pokopao dijete u sebi…


Sasvim obično maglovito jutro pokucalo je na vrata. Lažem. Htio bih tako započeti, ali zapravo je bila sasvim obična oblačna subota. Ni po čemu posebna. Dosadna, tmurna subota koja se protezala ne želeći otići. Tek su se najjače sunčeve zrake uspijevale probiti kroz debele naslage jesenjeg sivila. Dugo sam šetao pustim ulicama susrećući tek pokojeg prolaznika koji spuštene glave, pogleda…

Više... »

Vječni uvod…


Nikada nisam bila sklona završecima. Kad bi stvari počele kliziti prema svome kraju, istovremeno bi me oko srca počela stezati neka nevidljiva omča za koju su bila zataknuta brojna pitanja. S velikim upitnicima. Kao i neka čudesna slutnja kojoj ne bih znala porijeklo ni svrhu. I neka nostalgija, čak i onda kad bih gotovo sigurno znala da je završetak samo…

Više... »

Veo tajne…


Leona je bila marljiva djevojčica, odrasla u malom selu, kao jedino dijete svojih roditelja. U sredini kojoj je odrastala, nije imala vršnjake, pa je za razliku od ostalih djevojčica upijala teme odraslih, pretvarajući ih u vlastito osmišljene igre. Danju, njezina neiscrpna energija bivala je neumorna sve do zalaska Sunca. Okružena cvijećem, bojama nalazila je povezanost sa prirodom, te natmureno gledala…

Više... »

Vrag – činjenica ili zabluda?


Ne možeš se čistiti u materijalnom svijetu od duhovnog. – reče mi u snu i nestane. Nisam ni nijemi promatrač, niti netko tko je otkrio istinu koju bi svi željeli znati, ali na ovom svijetu postoji dobro i zlo. U to sam, ako u ništa drugo, potpuno sigurna. Izviralo to zlo iz ljudske pakosti ili postojanja demonske prisutnosti, jasno je,…

Više... »

Jer jedino mi je još ludilo ostalo


Nije da te nisam željela. Nije da te nikad nisam htjela. Nisam te smjela, evo ti priznajem. Ti si bio uvijek sve ono što je mene plašilo. Bio si taman za moje godine. Bio si prerano za moju dušu zaraženu slobodom. Bio si čovjek za vezivanje. Još uvijek si. A ja sam i dalje ono ludilo koje si prvi put…

Više... »

Hoće li vaša priča imati sretan kraj?


Ljubav: Gledam kako te vjetrovi nose, kako besciljno lutaš iako samoj sebi stvaraš privid da imaš jasan put. Kamo se gubiš? Znaš li da si samo u mom naručju sigurna? Izgubljena duša: Pa zašto te onda svi tako olako shvaćaju? Nikom više nisi toliko mila, ljudi se radije povlače u sebe i zatvaraju ti vrata pred nosom. Uz puno buke…

Više... »

Vrištanje i što ja imam od toga


Tisuću i jednu stvar u danu prešutim. Tisuću. I onda još jednu. Prešutim, jer je tako lakše. Jer ne želim započeti svađu, jer ne želim pametovati, jer je preko nekih stvari lakše preći nego ih istjerati na čistac. Prešutim. Jer znam da netko nešto radi krivo, jer me nešto pogodilo, jer me uzimaju zdravo za gotovo i jer sam tek…

Više... »

Sve je u redu…


Znaš ona spora, nedjeljna popodneva, kad se kazaljke sata, koje inače lete, sada tek vuku pod staklom sata, i kada prepuna snova za sve što će doći, a s premalo volje za sve što jest, vrhom olovke crtaš već ne znam koji krug po nekom istom tragu u nekoj knjizi, oko broja stranice. Glavom ti tutnje vlakovi slutnji koji te…

Više... »

Arslan i kovčeg snova…


„Daj mi ovamo te nožice da ih ugrijem. Ni spavati ne zna moja žena, a da si ne ugodi“ – bila je jedina rečenica koju sam uhvatila kroz komešanje. San me odveć svladao, što od umora, što od bremena cijelog svijeta koji je spokojno ležao na mojim leđima. Zaspala bih i na mokrom tlu tek natopljenom  kišom. Zato mi se…

Više... »

Ana Čaić Blažević: Tko je ubio knjigu?


“Knjiga nije hrana ali je poslastica”, rekao je jednom davno Tin Ujević. Ona nije primarna ljudska potreba ali opet, ljudi je često koriste i još joj se češće vraćaju. Često pomislim kako bih voljela živjeti u onom starom svijetu, svijetu slavne književnosti. U svijetu najpoznatijih književnika koji su se okupljali na tavanima neke pariškog Cafea, lovili divlje životinje po Africi…

Više... »

Okači zvijezde na strop i pokušaj prstom pronaći svoju


Odavno već se grudva u meni želja da odem. Da pođem daleko u svijet, iako je on tek mali treptaj mog bjesnila. Odavno već želim da uskočim u prvu zvijezdanu kočiju i odem, tamo gdje postoje ljudi, tamo gdje kamenje cvjeta, tamo gdje srce diše i gdje neću biti tek neki čudak u prolazu, koji se smije jer je tako…

Više... »

Oda prijateljstvu…


Čuvajte ih. Te ljude. Srcu drage, koje osjećate kao dio sebe. Nazivaju se prijateljima, ali imaju značenje koje premašuje granice svake postojeće definicije te riječi. Prepoznat ćete ih tek nakon izvjesnog vremena, kada se u završnoj fazi raznih životnih situacija i događaja, bilo lijepih ili ružnih, zadrže samo oni najizdržljiviji i najvjerniji. To su oni koji će vas gurati kada…

Više... »

Vrana…


 „Zašto ne plačeš?“ Cigareta u ruci mi se skoro ugasila. Pogledao sam ju otvorivši oči, snažno povukao dva dima da ju ponovno razgorim i polagano ispuhnuo dim. Sjedio sam na nepokošenoj travi prekriženih nogu okrenut prema veličanstvenoj krošnji prastaroga hrasta. Skrenuo sam pogled u stranu tražeći onoga tko je postavio pitanje. Nigdje nikoga. Možda mi se učinilo. „Pitao sam zašto…

Više... »

Kažu da postoji taj jedan svijet…


Kažu da postoji taj jedan svijet… Svijet u kojem se čuda događaju. U kojem je sve moguće. Kažu da je jako dalek, ponosit, da nas gleda pomalo s visoka, onako poput strogog učitelja preko okvira svojih naočala i mrmlja si u bradu. Kima niječno glavom, odmahuje rukom, uzdiše. Kažu da je usamljen, da ga rijetko tko posjećuje iako navodno zauzvrat…

Više... »

Živa reklamacija…


Živa reklamacija kod nas ne priznaje ni trud, ni volju, dovoljni su jezici. Uz mnoštvo kritičara, i samo prozvanih stručnjaka, jako je teško prihvatiti činjenicu da živiš u napaćenom dijelu svijeta, barem što se ispranih mozgova tiče. Glavni prinosnici svih zaraza I bolesti dobili su I ljudski oblik. Potaknuta vlastitom zbunjenošću, a I stavovima ljudi oko sebe, odlučih napisati nešto…

Više... »