Browsing Category : Razmišljanja

Još jedna noć prije nego poludim


Zaludio vjetar ispod prozora u mojoj ulici, nebo se naljutilo i namračilo. Kiša će. Možda će. Moja mazulja mi prede u krilu i ukus nes kafe mi se sliva niz grlo. Nova epizoda omiljene serije, udobne čarape i mir. Epizodu kasnije, jedna misao mi se klonira u mozgu. Dobro je imati ljude pored sebe. Da li sam ih ja ikad…

Više... »

Što JA želim?


Jesmo li se puno nadali i trudili da bismo malo dobili? Jesmo li previsoko gledali da bismo kasno osjetili da nam se tlo pod nogama otvara? Jesmo li previše zaboravljali i opraštali da bismo se uvijek iznova na isto mjesto opekli? Ili smo previše griješili da bi nas sve učinjeno i izrečeno uvijek nekako zaobišlo i pritom ničem naučilo? Pa…

Više... »

Razglednica na kojoj piše ‘zbogom’


Sinoć me posjetio sasvim neočekivani gost. Taman sam se udobno zavalio na trosjed sa šalicom vrućega čaja i dohvatio knjigu koju sam već neko vrijeme pokušavao dovršiti. Noge sam pokrio laganom dekicom jer su temperature već počele padati. Znate kako je to u jesen – večeri postaju hladne. Netko je pokucao. Taman sam se zadubio u knjigu i iz prva…

Više... »

Ana Čaić Blažević: Kad “malom” šefu uzvratiš udarac


Od kad znam za sebe, mama me učila da šutim i radim. Samo radi, govorila je, pokaži da znaš i umiješ. Ne znam, vjerojatno je to bila neka balkanska mantra u doba druga Tita koju je pokupila od trenutka kada je izašla iz mamine utrobe i jednostavno je pokušala prenijeti na mene. Možda je njoj uspijevalo prolaziti kroz život kroz…

Više... »

Voliš li?


Voliš li jutra? Svjetlost i toplinu sunca koje te miluje po licu dok su oči još snene i napola otvorene? Ili pak kišu? Koja silovito pokušava doprijeti do tebe, no prozorsko staklo naglo zaustavlja njene kapljice i pretvara ih u jednobojni jesenski mozaik. Voliš li zvuk svojih koraka dok se polagano vučeš u novi dan? Miris kave koji se munjevitom…

Više... »

Rođen u središtu oluje…


Rekla mi je da sam rođen u središtu oluje. Tu jednu, jedinu rečenicu izrekla je nakon duge šutnje za koje sam plovio beskrajnim prostranstvima njenih tamnosmeđih očiju. Nisam razumio što mi pokušava reći. Nisam se niti trudio razumjeti. Bio sam previše zaokupljen činjenicom da više ne moram odvraćati pogled u stranu kada se njene oči susretnu s mojima. Obično su…

Više... »

Koliko zapravo uživamo u kuhanju – ili kuhamo jer moramo?


Umjetnost polaganog življenja izmakla je majstorima koji su podigli velike sredine. Od svih mogućnosti koje su dodijeljene malom čovjeku, vrijeme i prostor za opuštanje nekako su se stopili s izmaglicom dnevnih zadataka i obveza. I sve teže neke esencijalne životne djelatnosti doživljavamo kao ispunjavajuće, pa se između ostalog većinom hranimo da preživimo, dok je nekada ljepota spravljanja hrane i uživanja…

Više... »

Ana Čaić Blažević: Mobitel naš svagdašnji


Stojim na stanici i grizem unutrašnju stranu obraza. Valjda pokušavam da me bol usmjeri misli na nešto drugo. Ali ne uspijeva. Oči su mi pune suza, prijeteći masovnom poplavom. Ako krenu, ne znam kako bih ih mogla zaustaviti. Takve su mi misli sada. Crne, sive, bezbojne. Prsti mi se trzaju, dlanovi znoje. Svako malo pogledavam, ali znam da ga neću…

Više... »

Ono što želim…


U poslednjih šest godina, moje želje su poprimile drugačije oblike. Dok sam i sama, kao žensko biće, prolazila kroz različite oblike u dve trudnoće, moje srce je odbacilo neke žudnje, a druge je uzbuđeno prizvalo, pustilo unutra i prigrlilo. Nešto što sam ranije želela više ne želim. I kada čujem blage prekore da sam se promenila, ja ne osećam da…

Više... »

Ljepota samoće…


Promatranje slučajnih prolaznika ponekad je najbolji put do preispitivanja samog sebe. Neočekivana promjena kursa u djeliću sekunde može natjerati čovjeka da pogleda u svoje dubine – pa što pronađe… Kada ste zadnji put osjetili čisti, nevini val sreće koji vas preplavljuje dok svjedočite lijepom prizoru čiji su akteri ljudi na koje sasvim slučajno nailazite i koji vam, zapravo, ne znače…

Više... »

Koja je putanja sreće?


Probijam se kroz zakrčene ulice dragog mi grada, pažljivo se krećem po kamenim pločama koje su se pod teretom vremena i ljudi izlizale i iskrivile, pokušavam se fokusirati na svaki korak, ali pogled i misli uporno bježe prema gore. Odjednom gledam izmaglicu iz koje se uzdiže Vulkan, poput kakva čuvara koji neprestano bdije nad ovim kaosom boja, mirisa i okusa.…

Više... »

Istina ili laž


ZLI LJUDI LAŽU, A DOBRI GOVORE ISTINU. Prisežete li da ćete govoriti istinu i samo istinu i ništa osim istine? Postoje li tzv. “bijele laži“ koje govorimo drugima kako bismo zaštitili njihove osjećaje? Spadaju li u tu skupinu i laži kojima želimo zaštiti svoje osjećaje? Što je s onim kada malo uljepšamo istinu tako da izbacimo pokoji detalj i nadodamo…

Više... »

Da je život letnji raspust…


Da je život letnji raspust, uvek bih radila ono što volim. Sastavljala bih nebrojene liste knjiga za čitanje. Pisala bih o njima. Govorila bih o njima. Divila bih se bez prestanka i bila bih nadahnuta svakog trenutka. Prepodneva bih provodila u raspravama o tome šta je hrabrost u stvaranju i životu, a šta kukavičluk, i uz sladoled za doručak, priznavala bih sebi…

Više... »

O krivim putevima i dostižnim snovima…


U današnjem kompetitivnom društvu nametnutih visokih očekivanja svatko teži za pronalaskom instant rješenja koje će mu omogućiti da se uspješno nosi sa zahtjevima koji mu se svakodnevno serviraju. Dovoljan je jedan pogled unatrag i čovjek izgubi utrku s vremenom koje nikog ne čeka. Uporno nas gura naprijed i tjera da, makar i podsvjesno, vodimo računa isključivo o onom što nam…

Više... »

Geni kameni


Svatko nešto naslijedi od svoje obitelji. Netko u nasljedstvo dobije kuću, netko stan, nađe se tu i pokoji novac od nepoznate tetke ili auto od pokojnog djede koji ti je obećao auto još dok si bio klinac. Ja? Ja nisam naslijedila ništa od toga. Ono što sam ja naslijedila nisu ni kuće ni novci nego cmizdravost. Da, svakog u obitelji…

Više... »

Razuzdano u nama…


Neke se Drine ne daju ispraviti, neke se emocije ne daju izraziti, neke se pogreške ne daju oprostiti… Što je to zakopano duboko u nama što se krije iza svake ishitrene odluke, brzopletog poteza, nepromišljene riječi koju izgovorimo i prije nego postanemo svjesni njene težine i značenja, ne toliko po onog kome je upućena koliko po nas same? Kažem po nas…

Više... »

Prijatelje čuvam kao kap vode na dlanu


Prijatelj je netko tko razumije tvoju prošlost, vjeruje u tvoju budućnost i prihvaća te onakvim kakav jesi, bezrezervna podrška uvijek bez suvišnih pitanja. Prijateljstvo nije isto što i poznanstvo, razlikujmo. Znamo li biti prijatelji? Ako ne, naučimo se. Što je to prijatelj? Ne tražimo ništa a ne previše. Što očekujemo od prijatelja? Rame za plakanje ili savjet ili društvo za…

Više... »

Ono što mi duša govori u leto…


Nikada nisam bila preterano strpljiva osoba, pogotovo onda kada sam znala šta želim. Uvek je neki plan bio ispred mene, uvek sam imala ciljeve koji nisu trpeli odlaganja, skretanja, zaobilaženja. Ipak, celog života bila sam dovoljno strpljiva da, kada leto dođe, mogu mirne duše da uplovim u njegove dubine, da se prepustim, da plačem nad lepotom trenutka, zbog savršenog drhtaja lista,…

Više... »

Hrabro gradim svoj put


Važno je imati utočište, imati svoj kut, mir i tišinu a prije svega prijatelja koji će otvoriti svoja vrata i pustiti te u svoj dom. Nehajno dok otvara vrata, pitati kako si, a kad osmotri da sam dušu došla odmoriti osmijehnuti se, potom uručiti slatkiše, obavezno i kutiju keksa. Moj prijatelj me “potjera” na pranje ruku i umivanje i ostavlja…

Više... »

Who runs the world?


“Radi li s vama i neki muški? Znate, ne vjerujem da bi ovo znali riješiti!” Nadam se, barem ženski dio populacije, da se nikada niste ili nećete naći u ovoj situaciji. Jer ja se često susretnem s takvim riječima upućene od strane muške osobe. Iskreno, mogu ih već prepoznati i s vrata. Često ulazi s pogledom neanderltalca koji se ponaša…

Više... »

Što mama može učiniti?


Vjerujem kako svakog roditelja u jednom trenu uhvati činjenica kako je brzo prošlo razdoblje od rođenja malog klupka veselja do današnjeg trenutka. Mene to često uhvati kada ugledam tuđu djecu i shvatim koliko je prošlo vremena od njihova rođenja. Često se znam uhvatiti kako se u glavi zapitam pa nisi li se ti jučer rodio dok ispred mene stoji sedamnaestogodišnjak…

Više... »

Kada nas posjete gastarbajteri


Evo ljeto je u punom jeku, sunce prži na sve strane a njegovi vjesnici su već odavno stigli. Naravno stigli su u pratnji bijesnih i skupih automobila, nema veze što je svaki drugi uzet s rent-a-cara, poanta je da su njega parkirali u svoja nekadašnja siromašna ognjišta, okićeni do pupka dugačkim lancima, debelim prstenjem i narukvicama. I sve je to…

Više... »

Kad ti se otvore oči…


Kako neki ljudi mogu odglumiti cijelu vezu? Ja ne mogu ni dobar dan ako mi netko ne paše, ako mi nije sjeo na prvu. Znate onaj osjećaj kad vas lupi istina u facu. Istina koju već dugo vremena vidite očima ali ne i srcem. Jer srce je glupo u nekim slučajevima. Srcem se zavarate jer želite biti zavarani. Vi želite…

Više... »

Putevima zemalja trećeg svijeta…


Daleko negdje odavde… Daleko negdje od svega za što znam i što mi je blisko postoje svjetovi. Tuđi, hladni nemilosrdni. Postoje putevi čije ciljeve ne mogu da naslutim a rijetko i pomišljam na njih. Možda ne bih ni sad, da Marija nije zadala temu pa se na trenutak zamislih… Što je to željela da probudi u nama autorima, da iz…

Više... »

Poduzetnici…


Kao i svaki normalan čovjek, volim stati na stranu slabijeg, na stranu tzv. „underdoga“. Radi li se o maltretiranju slabijeg ili jednostavno nekoga tko izrabljuje svoju nadmoć nad drugima, naravno da ću stati na stranu slabijega. To se podrazumijeva, zar ne? Odgovor je ipak „ne“ jer nije sve tako crno-bijelo. Pogotovo kad se radi o odnosu poduzetnik i zaposlenik ili…

Više... »

Korak za naprijed…


Kada uzimate stvari u svoje ruke, kada ste nezadovoljni nečime, kada ste nesretni, da li je lakše puštati životu da prolazi pored vas? Lakše je ali je li i bolje? Nije. Vrlo se lako prepustiti stihiji života i zagnjuriti glavu u pijesak. Misleći – bit će bolje. Za sebe mogu reći da sam jedna od onih koje guraju glavu u…

Više... »

Jedna poruka promijenila je sve


U buci koja nas sve više okružuje, u moru tehnoloških informacija i gadgeta, loših vijesti, pretjeranim obvezama koje si sami namećemo, koliko je teško pronaći vremena za sebe? Uvijek su nam drugi važniji od nas samih, uvijek je posao na prvom mjestu i uvijek moramo nekom ugoditi. U tim stvarima najviše gubimo sami sebe, boreći se s vlastitim unutarnjim previranjima,…

Više... »

Život je lijep…


Život je lijep! La vie est belle…… Život je lijep! Tu rečenicu u zadnje vrijeme slušam svako malo. Ima jedna moja frendica (koju sam umalo udavila svojim problemima, pa mislim da već kad me čuje o tome pričati, joj kosa raste na glavi) koja eto za razliku od mene koja plovim i živim u oblacima, čvrsto stoji na zemlji i…

Više... »

Jutro poslije…


Žensko ko žensko, stalno izaziva vraga. Znate onu, ne diraj lava dok spava! Ja očito ne znam. Ili ne želim znati. Vrag bi ga više znao kaj se dešava u toj mojoj glavi. Pa eto, morala sam opet, po ne znam koji puta, piknuti tamo gdje ne treba. Ponekad mi se čini da je to jače od mene. Morala sam…

Više... »

Jer sve mora biti o guzicama i sisama?


Misto radnje diskoklub – al’ hvala bogu ne svira narodnjake. Svira odlična pjesma TBF-a, pjesma koja me odmah prebacila na aktualnu temu Lijepe naše. Di god pogledan guzice i sise, Alo, alo, di siii! Di god se okrenem gledaju u meneeee! Očigledno da od teme ne mogu pobjeći, jer ispijajući kavu podižem pogled prema lokalnim novinama s kojih doslovno vrišti…

Više... »