Browsing Category : Tekstovi za Natječaj

Pustite svoje prijatelje…


Pustite svoje prijatelje. Ne brojite godine koje ste proveli zajedno, da li iz peska ili školske klupe, da l’ ste se gurali ispod stola dok su roditelji pili kafu ili ste jedno drugom bili slamka spasa, onomad, kad niste znali kuda ni kako. Ne držite se grčevito samo zato što mislite da je šteta da nakon nekog broja sa nulom…

Više... »

Srž žene


Ja sam žena, u najljepšim godinama života. Imam svoje ime i prezime. Boju očiju i boju kose koju mijenjam prema raspoloženju. Nekada se raspoloženje zadrži kraće, nekada duže. Imam lijepe, vesele dane. Koje obožavam jer se krećem, volim, smijem i radujem s lakoćom. U takvim danima, osjećam se poput kraljice koja je u skladu sa svime oko sebe. I u…

Više... »

Baš kao Carrie…


Četiri duge godine čekala je i čekala. Iznova svakog dana mislila je da je to da koji će promijeniti njihovu situaciju. Obično tako to biva, sam shvatiš, sam odlučuješ. Samoj sebi je ličila na Carrie Bradshaw u kombinaciji kad je Faca imao Natashu. Tako je i njoj bilo samo što nije gledala u te prizore s kokicama u zdjelici već…

Više... »

Pakao i raj


Ništa mi nije jasno. Jedino što znam je da se već dva tjedna utapam u alkoholu. Zapravo 13 dana, 22 sata, 50 minuta i 30 sekundi. Toliko je točno prošlo otkad  mi je uništen život i to ni manje ni više nego od žene. Žene koja je moj dah, moj život, koja je postala dio mene. Od osobe za koju…

Više... »

Neizlječivo zaljubljena u ljubav


Nikad se nisam bojala ljubavi. Čak ni onda kad je osuđena na propast i prije nego se i mogla nazvati tim imenom. Čak ni onda kad je tinjala i tinjala i tinjajući se ugasila. Čak ni onda kad je plamtjela prijeteći da me proguta. Samoj sebi sam postavila dijagnozu: nepopravljivo i neizlječivo oduvijek zaljubljena u ljubav. I ta me zaljubljenost…

Više... »

Duh prošlosti…


Mračak se spuštao na ulice malenog grada, a pod cipelama je škripao tanak sloj ugaženog snijega. Zadrhtala sam od hladnoće koja je prostrujala do mojih kosti i zatreperila na dobro poznat način. Već godinama unazad sam mislila da se takvo nešto nikad više neće desiti, ali opet  se događa… Događalo se samo kad se poseban čovjek nalazio u mojoj blizini,…

Više... »

Deset mlađa


Kako to ti si nedostojna? Pa, tako se kaže! Bog je veliki. Svemoćan. Njegova ljubav je gromoglasna. Ali…zašto bi Bog stvorio nekoga, i smatrao ga nedostojnim, prljavim i grešnim? Zvuči kao da Bog ima opasan ego trip, a ne bezgraničnu ljubav. Znaš, negde sam pročitala da oni koji obraćaju pažnju na tuđi ego, često nisu svesni svog. To je kao…

Više... »

Djevojčice moja mala…


Djevojčice moja mala, poznajem te odavno iako se nismo upoznale. Sanjala sam te. Sanjala sam da u parku ljuljam na ljuljački prekrasnu djevojčicu s kovrčavom plavom kosom. Sanjala da se obje smijemo i uživamo. Nekoliko dana nakon toga saznala sam da sam trudna. No, nije prošlo mnogo vremena prije no što mi je potvrđeno da nosim dječaka, tvog brata. Ostala…

Više... »

Ljubav i mir…


Najljepše od svega je susret duša, onaj pogled u nečije oči, kada stane stari svijet, i otvara se novi, čaroban misterij. Putovanje u nepoznato… Najljepši od svega je osjećaj života, radost bivanja sada i ovdje, kada su mjesta na kojima ste – najromantičnija na svijetu, makar to bila željeznička stanica na kraju grada…. Taj magičan trenutak susreta dvaju zvijezda, kada…

Više... »

Djevojčica je odrasla i prestala da mašta o velikoj svadbi…


Kao djevojčica maštala sam jednog dana o svom vjenčanju iz snova. Znate ona velika bijela haljina koja podsjeća na bal, prelijep dekor i prepuno veselih ljudi. Ljudi koji slave ljubav. Onda je djevojčica porasla, bila na samo jednoj svadbi u životu, jer ipak je drugarica u pitanju. Ostale još kao dijete navikla sam da izbjegavam, moja mama ih ne voli.…

Više... »

Neposlato pismo izgubljenim nadama…


Nikada ti nisam napisala tekst. Opet, svaka reč je bila upućena samo Tebi. Tebi, da te ubedim da sam to Ja, da mi ne živimo u različitim svetovima. I da me pričekaš. Jer kasnim, znam, ceo život kasnim za tobom. A opet sam nekako tu, odmah na korak, dva iza tebe. U jednoj sekundi sve je stalo, muzika se zaledila…

Više... »

Simbol beskonačnosti


Bila je to jedna od onih večeri što podsjeća na ljeto spakirano u stražnje dijelove ormara i jesen izvučenu iz ladica, kad se gradom širi miris kestena i kad je točno onoliko toplo da rukave prozračne pletene veste navučeš do pola dlanova. „Večeras na našem mjestu. Nemoj kasniti.“, rekla mi je tog jutra, ona koja uvijek zna što u kojem…

Više... »

Danica


Znaš bona, ja nemam tamnu stranu srca. Kad me pogledaš onako, svojim blagim okicama koje poniru u ovo malo duše što imam, svojstveno tebi, (uz nevin osmijeh koji prati tvoju sreću; tvrdiš) ja postajem težak slučaj zaljubljenog blesana koji je dugo lutao, a sad vidike moje pogled i dah tvoj na mom vratu otvaraju kao prozore. Ne znam da li…

Više... »

Sasvim obična priča


Susjed Tomislav je umro. Vijest je do mene došla relativno brzo. I onda je bio potpuno mrtav. Tužno je, kad pomislim, da će priča počivati na bio. Još nisam pisala bio priču. Bio je intelektualac, gastronom i alkoholičar. U nejednakim omjerima. Bio je dečko koji obećava, dok u srednjoj nije otkrio alkohol. Kad sam ga upoznala već je imao dijabetes.…

Više... »

Kazna


Još malo prije, stajao sam pred tim ljudima koji mi ništa nisu značili i osjećao njihov bijes ne mareći nimalo za njega. Pustio sam ih da govore, praveći se da me sve to zabavlja, a zapravo  me počeo grčiti želudac i obuzimati nemoć. Znam da je danas sve stresno. O tome barem svi pišu i govore. Valjda ni ja nisam…

Više... »

Noći


Noći. Da, noći su na ovome mjestu najgore. Tada su zvukovi još glasniji, mirisi napadniji, sati beskonačni. Ali ova je noć drugačija. Snažnija. Opipljivija. Beskonačna, ali ne onako kako bi ja to htio. Neprestano u glavi ponavljam jedno te isto pitanje: Jesam li što zaboravio? Ako i jesam, koliko je to bitno sada i ovdje, na mjestu koje će ostati zauvijek…

Više... »

Ljubavna priča iz zagrade…


Istrčala sam iz pozorišta. Zbunjena, besna i ljuta. Pekle su me njegove prkosne oči uperene u publiku. Znala sam da ne može da me vidi, ali kao da je baš mene pronašao među svim tim ljudima. „Evo! Rekao sam ti! Pokajaćeš se što si me ostavila!“ Naša priča je kao bila priča pogodna za zaplet nekog ljubavnog romana. Sa elementima…

Više... »

Nebo: i kad je sivo plavi se…


Prvi dan je došao na knap. Nije međutim sjeo ni na trenutak. Nebo je bilo sivo i kišilo je. Tako da ti bude draže da ideš. Nije sjeo ni kad autobus nije došao a već je odavno trebao biti tu. Na šalteru nisu znali ništa, zapravo zar je danas uopće trebao doći taj autobus? U kontrolnom tornju su zbunjeno časak…

Više... »

Čega se vi bojite?


Moj najveći strah u životu je da neću stići pročitati sve knjige. Zamislite samo, umrijet ću, a neću znati sve priče, avanture, smrti i ljubavi, sve ideje i zamisli nekih tamo ljudi koji žive u zemljama za koje nikad nismo čuli i žive sasvim obične živote. Možda su računovođe ili one naporne susjede koje svi izbjegavamo. Možda su samo to…

Više... »

Koliba…


       – Prokletstvo Mario, već je osamnaest sati. Nisam veče planirala provesti u autu… – promrmljala je Ela nezadovoljno te se još jednom obazrela oko sebe. Put kojim su se kretali bio je zatrpan snijegom i omeđen gustom šumom. Nije imala mnogo za vidjeti posebice što se polako smračivalo. Sama ideja da dočekaju Novu godinu u kolibi Mariova…

Više... »

Mostovi budućnosti


Jeste li upoznali djevojku s koferom? Znate, onu čiji kofer skriva osmijeh ispod pjegica. I mrlju od vina i onu drugu, od kave i zagrljaja iz djetinjstva. I djetelinu s četiri lista. I grudicu prašine na spomenaru kojeg dugo nije otvorila. Jer nije stigla. Jer se smijala, i maštala, i putovala, i pjevala, i plakala, i trčala, i gledala u…

Više... »

Da živim…


Jednom kada pođeš tim putem, ne vraćaš se. Samo hodaš. I na predjelima na kojima odahneš, častiš sebe jednim sjećanjem na sve one iza tebe. Ne da bi se vratio. Nego da bi ih uporedio. Da sebi priznaš da je bilo naporno, ali da je vrijedilo. Ali da se sjećaš svakog kamena, svake ptice, svake kiše. Jer tako mora. Rekli…

Više... »

Posebna vještina


Evo ga, petak; dugo iščekivan i tako prokleto prolazan – misli ona. Kutija od plastike i metala, dupkom ispunjena vrućinom ucviljenim bićima nalik na ljude, povlači se po zadanom putu. Drži se za ručku iznad glave, drugom rukom drži aktovku, a obje se obilato znoje. Pritisnuta grubim lipanjskim suncem jučerašnja kiša izbija iz tla i putuje tamo gdje je ne…

Više... »

Dan kada je umrla ljubav…


Dan kada je umrla ljubav, Ljudi su počeli tražiti prestiž, društvene statuse i ispunjavati život neprekidnom utrkom za stvarima koje im ionako nisu potrebne. Svrha života je postao posao i broj nula na bankovnom računu. Svaka nula prije decimale označava tvoju vrijednost. Kod upoznavanja, umjesto da pričaš o sebi, jednostavno pokažeš bankovni izvadak. Putovanja na prekrasne destinacije su postale nužnost,…

Više... »

A šta će sad ljubav


Stojim ispred svoje zgrade, dok se potoci suza slijevaju niz moje obraze. Ruke se ne prestaju tresti. Ključ kao da ne želi u ključaonicu. Ovaj privjesak što visi na ključevima, i miluje moj dlan je jedino što mi je ostalo od tebe. Isfrustrirana držim pogled prikovan na zemlju, jer ako dignem glavu uspomene će me pokositi nižući se kao da…

Više... »

Intervju sa ocem…


Bila je novinarka. Na zadatku većem od ijednog do sada. Najvećem, jer je životni i jer nije ni slutila gdje će je odvesti. Sara u svojoj misiji da svijetu donose najveću priču na koju su čekali. Onu o ratu devedesetih ispričane iz redova onih koji su bili na frontu. Onih koji su gledali kako im kolege ginu, kako se krv…

Više... »

O jeseni…


Evo ih. Stigle su. Kiša. Jesen. Hladnije vrijeme pred nama. Poslastice su to koje su nas zatekle na kopnu zadnjih dana. Poslastice? Ha? Fuj. Zašto voljeti jesen i čemu se veseliti u razdoblju kad sunca često puta manjka, kad hladnoća prodire u kosti i kad nam ni trovremenski taft katkad ne može pomoći očuvati frizuru? Jesmo li sposobni zavoljeti je…

Više... »

Sutra je novi dan…


Otvorila je vrata i izašla. Unutra je bilo jako zagušljivo, već se pomalo gušila i godio joj je friški zrak. Duboko je udahnula da razbistri i sabere misli i osjećaje. Stajala je tako neko vrijeme i disala duboko. Postajalo je hladnije i razmišljala je vratiti se unutra kad je začula korake kako joj se približavaju. Nije se okretala, bila je…

Više... »

Izgubljeni prijatelj…


„Znam da sam ti pisala jučer, ali prosto imam neki nalet da ti pišem. Kada čovjek dublje i bolje razmisli, čemu uopšte svi mi težimo? Na kraju svi završimo isto. Kao porodični i poslovni ljudi, sa svim snovima koje smo htjeli ostvariti, zaboravljenim tamo negdje. To je najtužnije. Život svakog čovjeka se svodi na isto. Svaki dan isti, sve je…

Više... »

Akrobati…


– A što kažeš na ovaj? – pitala ga je oduševljeno se smještajuću u roze kauč još uvijek prekriven najlonom. – Super je. – Možemo gledati svaku večer filmove u njemu. Zaspat ću ti u krilu, a ti ćeš me pokriti dekicom. – Mogu ti i gurnuti kurac u uho dok spavaš – promrmljao je gledajući zategnutu suknju na stražnjici…

Više... »