Browsing Category : Tridesete

S druge strane srca…


Postoji mjesto unutar mene. Duboko skriveno i omotano laticama mekih ruža. Mjesto je to u kojem čuvam one koje volim najviše. One koji su kraj mene i one kojih više nema… One koji su otišli med purpurne oblake i one koji su svojevoljno za sobom zatvorili vrata i napustili plesnu pozornicu mog života. Mjesto je to sačinjeno od najmekših jastuka,…

Više... »

Uvijek ću te voljeti…


Postoje ljudi koji nas promijene zauvijek. Ne možemo s njima, a ne znamo ni bez njih. Boljeli su nas dok su bili tu, a još nas više bole sad kad ih nema. Sjećanje na njih je kao miris proljeća u zraku. Ona cvjetna, laka ali puna aroma. Spoznaja da ih nema je težak zrak u prsima i srce koje na…

Više... »

Metafora…


Živim li ili sam samo promatrač života? Život je iza ovih vrata. Tamo netko upravo trči na posao, a netko se igra sa svojim djetetom. Tamo se netko upravo zaljubljuje a netko rastaje. Tamo se događa sve. Iza vrata. Zašto sam ja onda ovdje? Zašto samo virim iz prikrajka? Jer je ovdje sigurno? Tu ne mogu pogriješiti? Ne mogu nikoga…

Više... »

To prokleto zbogom…


Pitala sam se što ljudima dođe da kažu zbogom? Kako divan odnos u nekom trenutku postaje onaj koji želimo ili smo primorani završiti? I kako dođemo do te spoznaje? Kako dišemo nakon toga? I zašto svijet ne stane, nego van nas sve izgleda normalno i uobičajeno i totalno nezainteresirano za naš emotivni kolaps? Dva različita svijeta, egzistiraju jedno u drugom…

Više... »

Zdvajanje…


Ovo je postalo natjecanje. Bijeli papir i ja. Tko će biti uporniji. On u svom zahtijevanju mojih slova ili ja, uporna u svom nedostatku inspiracije. Nije to čak ni manjak inspiracije, već manjak načina i riječi da ispričam što se događa u mom malom svijetu. Ne mogu reći ni da je manjak vremena u pitanju ili čista, nepatvorena ljudska lijenost.…

Više... »

Ide…


Gledam prazan list ispred sebe. Gleda i on mene. Odmjeravamo snage, šutimo i kružimo kao gladni vukovi. On čeka da krenem pisati, ja se borim sama sa sobom. Znate onaj osjećaj kad vam svašta leži na duši, kad bi svašta mogli ispričati, kad bi mogli rasplakati raju, ali ništa ne izlazi van. Na svako pitanje “Kako si” i “šta ima”…

Više... »

Duh slobode…


Tko će stati iza mene ako pogriješim? Tko će pomoći ispraviti gdje sam zabrljala? Tko će podmetnuti svoja leđa kad mi za treba, kao što mi treba sad? Onako kako sam milijun puta podmetnula svoja. Za druge. Hoće li itko? Itko? Ne. Nastavit ću dalje sama. Utabanim stazama, ili preko trnja i kroz šikaru. Golim ću rukama trgati granje, osjećajući…

Više... »

Što je pakao?


Dim… i oganj visok kao nebeski svodovi. Bol i gorčina. – to je bio pakao. Pakao kojeg sam poznavala iz knjiga i filmova kao djevojčica. Sad kad sam odrasla, jedno znam – Pakao? Pakao je mjesto u meni. Sve to u mislima počne kao neka melodija, to sjećanje na ono najgore što si možeš učiniti. A to najgore je nada.…

Više... »

Do Ne viđenja…


“Draga” moja 2016 – ta! Ne mogu ti opisati koliko sam sretna što završavaš i što se rastajemo. Došla si sva goropadna i napravila totalni dar mar u mom životu. Okrenula si sve, ali sve naopako i natjerala me da mijenjam cijeli svoj svijet i poglede na isti. Natjerala si me da budem mnogo ozbiljnija no što sam ikada zamislila…

Više... »

Božić pred vratima…


Što kad se prestaneš veseliti stvarima koje su ti prije mnogo značile? Kad ti postane svejedno? I kad te svoje emocije ne možeš objasniti ljudima oko sebe, jer jednostavno ne razumiju? Ispravak – ne žele razumjeti, jer su sami sebi najvažniji. Da… Božić je pred vratima. Eto ga, samo što nije. Svi su veseli i razdragani, pričaju o kolačima i…

Više... »

I meni se događa život…


Ne ide iz mene. Ne idu riječi. Teške su. Osjetim ih kako stoje u grlu i na vrhu jezika. Ali preko usana ne prelaze, prsti ih ne mogu otipkati. Toliko sam umorna. Od života. Mrzim glumiti kako je sve super. Mrzim stalno biti ona koja može i ona koja zna, ona koja ne smije biti umorna, ona kojoj ne smije…

Više... »

Van vlastitih granica…


Ne razumijem ljude koji ne znaju biti svoji, sa svim svojim vrlinama i manama. Ne znaju se nositi sa svojom kožom. Ne znaju se smijati sami sebi, opustiti se i zezati. Znaju samo prigovarati, čekati kad će nekoga zaskočiti da mu zaprijete prstom i onom poznatom: – Aha jesam ti rek’o?! Uživaju u tuđim nevoljama, kao da se njima hrane.…

Više... »

Tišina je veoma glasna…


Ponekad mogu biti strašno komplicirana. Ako mi nešto ne paše, mogu se svađati do besvijesti, a kad odlučim da je nešto otišlo preko svake mjere i više nemam ni volje, ni želje vraćati se na tu besmisao – onda ću šutjeti. Moja šutnja može biti veoma duga i veoma teška… onima od kojih šutim. Neću ih voljeti manje. Neću o…

Više... »

Između duše i uma…


Mislila sam da znam odgovore na neka stara pitanja… ona koja su se provlačila kroz moj život, godinama. Mislila sam da se sve uvijek mora rješavati razgovorom, nekom dubokom analizom ili dramatičnim razlazom. A onda sam shvatila da se stvari nekad ipak, rješavaju same. Poslože se, ničim izazvane. Računi se plate, pravi ljudi dođu, loši prođu… životni se ciklus nastavlja.…

Više... »

Tajna vjere…


Dok sam odrastala, neupitna je bila moja vjera u Boga i kršćanski odgoj. Crkvena doktrina bila je usađena duboko u moju svijest i podsvijest i svakodnevni život. Nedjelja bez odlaska na Misu, činila mi se već kao malenoj, poput smrtnog grijeha, a strah od Božje ljutnje što nisam poštovala njegovu zapovijed, usađen mi je duboko u kosti. S odrastanjem i…

Više... »

Ples života i smrti…


Gdje započinje priča… s nama ili nakon nas? Dobro pitanje zar ne? Čudno kako neki ljudi za života ne budu shvaćeni, već njihova veličina, njihova priča zaživi tek kad njih prekriju grudice zemlje. I počnem se pitati zašto smo takvi? Zašto ne cijenimo ljude dok su tu? S nama… uzimamo zdravo za gotovo i ljubav i talent i njihovo vrijeme.…

Više... »

Amazonka…


Oprosti. Eto da, bilo mi je teško to izgovoriti, ali eto jesam, jer sam pristojna. Barem donekle. Mogao si već naučiti da ne spuštam gard i da skoro nikada ne griješim. Možda je to bahatost. Što ja znam. Jednostavno mi se danas ne osvrće iza sebe i ne pomeće davno razbacano – sve. Voljela bih zapaliti jednu cigaru, onako onu…

Više... »

Čovjek = Bog?


TESLA: Htio sam osvijetliti čitavu Zemlju. U njoj je dovoljno Elektriciteta da postane drugo Sunce. Svijetlost bi sijala oko polutara, kao prsten oko Saturna. Ljudski rod nije sazreo za veliko i dobro. U Colorado Springs-u napojio sam Zemlju Elektricitetom. Isto tako je možemo napojiti i drugim energijama, kao što su pozitivne psihičke energije. One su u muzici Bacha ili Mozarta,…

Više... »

Sve što volim…


Još uvijek se volim ušuškati. Volim biti slatka i mazna. Volim čupave čarape i mucaste, velike papuče. Volim prevelike veste i mekane deke. Volim vatru u kaminu i tišinu doma, dok vani pljušti kiša i granje udara o prozorska stakla. Volim jesen i volim djevojčicu u sebi, koju ona budi. Volim biti ja. Volim svoj mali nos i svoju bebastu…

Više... »

Životna lekcija…


Često sam se pitala kako sam to i zbog čega postala otrovna? A onda sam pročitala da je put u pakao popločen iskrenom brigom za druge… i pronašla sam odgovor. Otrov. Onako fino upakiran. U maloj bočici… postaneš tako što se pretjerano trudiš oko drugih. Dok te ne pregaze. Onda naučiš da biti bolja drugima no sebi nije najpametnija stvar…

Više... »

Dobrodošlica…


Čini mi se kao da većina priču o sebi uvijek započinje s ja sam… od tud i tud… bavim se time i time. Ali to me nekako iskreno, podsjeća na fore iz osnovne škole. Moje ime znate, čime se bavim i to je poznato svakome tko se upoznao s ocem Googleom. Pisat ću o? Ne znam. Iskreno kako mogu reći…

Više... »

Miriam Kervatin – 330 000 blokiranih, zapravo milijun gladnih…


U Hrvatskoj je u ovome trenutku dok pijete svoju popodnevnu kavicu točno 330 000 blokiranih računa. Znači milijun ljudi u ovome trenutku nema za tu istu šalicu kave. Šokirani? I trebate biti. Razgovarala sam s gospođom Miriam Kervatin iz Udruge Blokirani o stvarnom stanju i izakulisnim igrama Ovršnog zakona i njegove ustavnosti? Te mi je ona iskreno odgovorila na sva…

Više... »