Browsing Category : Život

Ana Karenjina, Ana Karenina

Šta biste vi savjetovali Ani Karenjini?


Bio jednom jedan Tolstoj. Čovjek po svoj prilici. Sa dvije ruke i dvije noge, kao ti i ja. Davnih 70-tih godina 19. vijeka u Moskvi, tačnije u Petrogradu rodiše se: Ana Arkadnjevna Karenjina, Aleksej Aleksandrove Karenjin, Aleksej Kirilovič Vronski, Konstantin Dimitrijevič Levin svi od istog oca Lava Nikolajeviča Tolstoja. Sasvim slučajno ili namjerno rodiše se u njegovoj svesci sa bilješkama.…

Više... »

Jedna stara priča…


„Komšinice, hajde na čaj!” Prođe od te moje rečenice dobra dva sata. Ni osjetile nismo koliko je vrijeme brzo protrčalo ispred nas. Svaka njena priča je bila knjiga za sebe. Gledam ju. Te poborane, smežurane ručice tako izgledaju slabe, ali opet tako jake za zagrljaj. Sijeda kosa, naočare i bore su nešto što joj nikako ne pristaje. To je nešto…

Više... »

O jednome djetinjstvu


Nedjeljne popodnevne šetnje jedan su od moj rituala. Obično nakon ručka malo prilegnem, pa dok u zimskim danima još uvijek ima sunca obučem jaknu, na glavu tutnem kapu i sa slušalicama u ušima krenem u laganu šetnju. Obično krenem gradom pa skrenem u neki od parkova ili produžim prema Savi i nastavim uz nasip sve dok ne padne mrak. Obavljam…

Više... »

Izvini…


Sorry, Désolé, Entschuldigung, Üzgünüm, ma da još bezbroj puta napišem, šta iste znače i kakvog smisla imaju ako iz usta ne izlaze?! A prijevodi na sve svjetske jezike znače jedno te isto: “Izvini.” To “Izvini” je postalo kamen težak nekoliko tona. A šta ta riječ ustvari košta? Mislim… Zar misliš da ćeš time postati manji čovjek, čovjek sa stavom pod…

Više... »

Kako biti dama


Šta to znači “Biti dama” i koliko se ovaj pojam shvaća na pravi način pitam vas sada? Dama… Jednostavna i božanstvena u jednom. Dama nikad’ ne govori o tome koliko je ona zapravo dama. O tome govore njeni pokreti, njeno držanje, njeno izražavanje.. I ne, ne moraš živjeti u gradu da bi se damski osjećala.. Jer, da samo znaš koliko…

Više... »

Tvoj netko


Magli ti se pred očima. Imaš osjećaj da ćeš se srušiti u roku sekunde. Temperatura 40 na tebi. Treseš se. Ne znaš je li ti vruće ili hladno. Sve što bi htio je krevet i da sklopiš oči koje su ionako skoro zatvorene. Znaš da ne možeš ništa od toga jer moraš raditi. Netko ovisi o tebi. Ti si samostalan.…

Više... »

Koliko nas društvo etiketira?


Šta misliš tko si ti uopće pa da se tako ponašaš? Odakle ti pravo da me posmatraš kao neku stvar?! Hej faco, ja ti nisam stvar na koju ćeš lijepiti etiketu, i čiju ćeš vrijednost mjeriti s cijenom jednih farmerica. Ja sam biće, živo biće. I znaš li da nemam cijenu? Znaš li da se vrijednosti čovjeka ma kakav da…

Više... »

Muškosaur & Ženosaur


Jednom davno živjeli su Muškosaur i Ženosaur. Sigurna sam da su vam vaše prabake, bake ili majke pričale o toj vrsti dinosaura. Muškosaur je vrsta muškarca koja je gotovo izumrla. To je snažan muškarac koji štiti svoje gnijezdo od svih nepogoda. Odvija i zavija žarulje u jednoj sekundi. Prepolovi deblo sjekirom u samo jednom potezu. Sagradi kuću bez arhitekta, sam…

Više... »

Od uprljanih dlanova do čiste duše


Oduvijek sam željela znati samo jedno. Željela sam znati zašto dušu posmatraju kroz šljokice jedne majice ili nepostojanje duše kroz stari, izblijedjeli kaput. Često bih čula rečenicu – “Ih, gdje ćeš nju mjerit’ s’ njom, ili njega s’njim?” Često bih čula još neke slične gluposti koje bih pokušavala sažvakati, ali bi mi baš uvijek te njihove gluposti zapele u grlu.…

Više... »

Dio duše…


Mijenjam se. Ono što je oduvijek vrištalo u meni izlazi napolje na moje čuđenje. Ne uspijevam se kontrolirati. Sve što mi je smetalo, izrekla sam. Dobro, možda ne sve, ali kako je krenulo, ništa u meni neće ostati prešućeno. Možda je bolje tako. Možda se ovo zove čišćenje duše? Osjećam se puno bolje, a ujedno i uplašeno jer ljudi kojima…

Više... »

Gdje žure djevojčice novog vremena?


Koliko dobro pamtiš djetinjstvo? Da li čuvaš prvu barbiku? Da li si se možda igrala u zemlji? Tko si ti zapravo? Pamtim ono doba djevojčurka, ono divno doba osunčano dječjim i nevinim osmijesima. Pamtim prve kikice koje sam nosila na svojoj glavi…pamtim sve! U to vrijeme nisam imala računar, nisam imala tablet, laptop ili kakav dobar mobitel. U stvari nisam…

Više... »

Kako da mu se osvetiš?


Prije nekoliko godina čula sam jednu tužnu, istinitu priču. On je imao 37 godina, a ona 35. Deset godina su bili zajedno u vezi. Nazvao ju je jedan dan i rekao kako će doći po nju oko 20:00 sati te kako će ići na večeru. Nikada se nije tako najavio. Obično bi rekao kako dolazi po nju i onda bi…

Više... »

Čupavice moja…


Poljubio ju je u čelo i rekao-  “Znaš li ti moja mala čupavice, koliko je potrebno za sreću?” Gledala ga je zbunjeno i tiho progovorila- “Ne znam.” “Eh, vidiš ja znam!” Ugledao je ogroman izlog i rekao joj: “Vidiš li se?” “Gdje?”- zbunjeno je pitala. “Eto, u tom izlogu! Vidiš li crte svog lica? Vidiš li anđela u sebi?” Ona…

Više... »

What goes around…


Oduvijek sam vjerovala u karmu. Nekako, uvijek sam mislila da neki balans mora da postoji. Da se sve završi tamo gdje je počelo. Da se sve vrati odakle je krenulo. Tako mi jedino izgleda fer, u suprotnom, mnogo toga gubi smisao. Informacije uvijek kruže, čak i kad to ljudi ne žele. Možete usporiti njihovo kretanje, ali ih ne možete zaustaviti.…

Više... »

Vilinski konjici i leptiri…


Krilata bića obično bude maštu, smatramo ih bajkovitima, gotovo nestvarnima. Mi za tlo vezani, nesposobni letjeti, vidimo u bićima s krilima nešto nadnaravno, zavidimo im na sposobnosti letenja, i mi bismo se rado vinuli put neba. Znam ogroman broj ljudi, naročito žena, koje kada nađu ptičje pero vjeruju da je to nebeski znak, da pripada nekom anđelu koji im je…

Više... »

Nekada davno postojao je jedan miroljubivi narod…


Iako počinje kao bajka, ova priča koju ću vam ispričati je surova istina o istrebljenju jednog naroda. Mržnja nema granice, pa tako ni oni koji su težili proširenju svojih granica zemlje nisu ni zastali prilikom uništenja čitave jedne kulture. Čovek i njegova bolesna ambicija i preterana opsesija slavom i nacionalnom superiornošću su zbrisali s lica zemlje čitav jedan narod. Nekada…

Više... »

Presađeni šovinizam…


Ljigavost mi je nekako zadnja osobina kod ljudi. Ono kad se zgrozite nečijom riječju ili postupkom toliko da mu ni potomke više ne želite vidjeti. E u tu ljigavu populaciju mi, na primjer, spadaju šovinisti. I to ne bilo koji, nego ona presađena verzija, koja u školi iz istorije navlači dvojku, ali tatinu verziju rata zna kao pjesmicu. Iako se…

Više... »

Mindfuck


Dolazim s posla… njegov auto je kod mene. Pokupim njega i pse i vozim ga na posao. Njegova vešmašina ne radi te me moli da mu kod sebe operem veš. Ostavljam ga na poslu te dolazim u njegov stan i skupljam gaće, čarape, majice… psi me čekaju u autu. Žurim jer je vruće. Dolazim kući i stavljam veš “s vrata”…

Više... »

Život piše priče…


Listajući naslovnu stranicu Facebooka, za oko mi “zapne” pitanje: “Jesi li ti postao onaj čovjek koji si htio biti kada si bio dijete?”. Nisam htjela razmišljati o tome pitanju, ali mi je odzvanjalo u ušima. Jesam li postala ono što sam htjela? Što sam to zapravo htjela? Ah da, kada sam bila peti razred osnovne škole sanjala sam o tome…

Više... »

Šamar jednog čekanja!


U jedno svitanje ona je sanjala njega, njenog vojnika koji je treba stići hladnog decembarskog jutra. Otišao je, odnio je njenu fotografiju, onu jedinu, izblijedjelu fotografiju koju je imala. A ona, zamišljena, još onako snena, žmirila je jednim okom na stari sat koji je otkucavao 7 sati ujutro. Bješe to davno doba, doba kad’ se društvene mreže nisu običavale upotrebljavati,…

Više... »

Osmeh na lice…


S godinama učimo da sakrivamo osećanja, da prikrivamo, ili da smanjimo dozu pokazivanja istih, da ponekad, ako je i to potrebno, ih ugušimo. Oko sebe gradimo zidove i prepreke. Možda i nesvesno postajemo osobe koje su povučene, oprezne, preozbiljne. Najlakše je napraviti odbrambeni mehanizam u vidu namrgođene i nezainteresovane osobe. To nekad nema veze ni s godinama. Najbolji primer su…

Više... »

Nebo čuje naše molitve…


Nisam još bila sigurna jesam li trudna ili ne, tek mi je pregnancy test iz apoteke to pokazao, tad još nisam otišla ginekologinji po definitivnu potvrdu. A onda mi je stigao poziv od seke i najbolje prijateljice da idemo u Međugorje. Penjale smo se na Brdo ukazanja. Kad smo se popele, uputila sam molitvu Gospi: “Kraljice mira, kraljice svih anđela,…

Više... »

Radite li na bebici?


U ljudskoj prirodi je, valjda, da pita. Bilo šta. Ono što ga zanima, ono što ga ne zanima, ono što ga zanima iako ne bi trebalo da ga zanima. Ne razmišljajući hoće li nekom zasmetati, hoće li nekog povrijediti, ljudi će pitati sve. Neki suptilno, neki otvoreno. Ali znatiželjnom čovjeku nekad je teško i odgovoriti. Iako moji vozovi nisu ni…

Više... »

Tužne oči…


Pročitala sam neki dan u jednoj grupi pitanje: “Da li bi roditelje ostavili u staračkom domu?” i rastužila me je činjenica koliko njih je odgovorilo da bi to bez problema učinilo. Na svaki odgovor koji je glasio: “Naravno da ne bi!”, oni što bi to učinili, objašnjavali su ispod komentara kako je to ispravna odluka i kako su im roditelji…

Više... »

Serije mog davnog djetinjstva…


  Uskoro punim 45, a već par godina ne gledam TV. Svjesna i korisna odluka. No, kao dijete bila sam veliki obožavatelj serija i filmova; nagledala sam ih se do sada na tisuće. Danas se iz nekog razloga sjetih baš ovih serija… 1) “Sandokan” (“Malezijski tigar”) Sandokan i Marijana. Glumac Kabir Bedi u ulozi Sandokana. “Moj” prvi crni, dugokosi, bradati…

Više... »

Pacijent…


U ordinaciji doktora Popovića, jedna pegava devojčica se nervozno meškoljila u stolici i izbegavala duži kontakt očima. Skakala je s teme na temu vešto zaobilazeći razlog zbog koga je stvarno tu i ono o čemu su zaista trebali da razgovaraju. „Onda Kristina, hoćemo li se vratiti na pravi razlog tvog dolaska?“ „Doktore uvek ste tako ozbiljni i strogi. Šteta je…

Više... »

Što kada nikada nisi na prvom mjestu?


Život, ta jedna riječ od 5 slova, koja znači sve. Još je čovječanstvo nije skužilo u potpunosti (ko kaže da jeste, definitvno laže), ali to nam je sve što imamo, i sve što je, zapravo, bitno. Ono što sam do sad naučila o njemu je sledeće: Ako i dobiješ u životu ono što si poželio, nećeš dobiti kad ti želiš,…

Više... »

Sve što prešutim…


Ležim u krevetu i buljim u plafon. Društvo mi pravi Balašević sa pjesmom “Provincijalka”. Volim ovaj njegov glas u kasne noćne sate jer me umiri. On umije sve nemire da otjera od mene i da me natjera da se opustim. Bilo je radišno ovih dana, i Bogu hvala, neka je!  Čudila sam se samoj sebi da u zadnjih mjesec dana,…

Više... »

Realitet s naših plaža: disfunkcionalne obitelji i vikanje


Upravo ležim na plaži i polagano tipkam ovaj tekst. Kakav težak posao, čovjek bi lako pomislio. Ležiš 50 cm od mora, slušaš lagane valove, lagano tipkaš tekst. Sve to zvuči kao opušteni godišnji odmor. Taj odmor bi zaista trebao biti odmor, gdje punimo svoje baterije i otpuštamo sav stres iz našeg tijela i duše. Događa li se i vama da…

Više... »

Od kupljenih diploma do praznih mozgova!


Možda će biti smiješna ova moja današnja tema, smiješna iz razloga jer je očita, ali eto, ne mogu držati jezik za zubima, pa se moram i na ovo osvrnuti i vrisnuti. Ti famozni doktori, učitelji, inženjeri, direktori, advokati, šta oni rade? Koliko dobro obavljaju svoju profesiju? Ovo se pitam baš iz razloga što znam kako većina njih dolazi do svojih…

Više... »