Pogledam se u ogledalo i ustanovim da izgledam ko kreten. Najblaže rečeno. Sav onaj jad i tuga su izašli van na površinu. Pas bi me se prestrašio. I onda žene misle kako mi muškarci ne patimo, ili da puno manje patimo od njih. Bože kakva zabluda samo. Mi smo još gori od njih. Krepavamo iznutra ali ne damo da to vide. Malo smo previše preponosni i još više glupi.
Ova moja me toliko isrcprila i izgnječila da imam osjećaj da mi je kroz srce prošao ratni vihor. Ne znam kad će to više proći, jer ta bol i to razočarenje je postalo nepodnošljivo. Uopće ne funkcioniram na poslu, samo hodam k’o strašilo vamo tamo, vamo tamo. Koncentracija nula bodova.
Moram smisliti novu reklamu za šampone. A kad se sjetim toga prvo mi na pamet padne njezina prekrasna kosa. Kako sam je rukama znao petljati, omotovati, nekad je i čvrsto povući da bi je poljubio. Ta njezina kosa mi pred očima još leti, svugdje je po kući imam. I ne želim to počistiti. Imam osjećaj kao da je Ona još tu, da nije nikad ni otišla.
Mislim da bi pukao da maknem njezinu kosu sa svoje odjeće, posteljine, tepiha. Nekako imam osjećaj da više nikada neću moći voljeti. Više se ne usudim frendovima ni pričati o njoj jer me odmah popljuju u stilu dosadan si brate više s njom, ima hrpa drugih komada. Znam da ima, nisam glup, imam oči. Ali mi sve druge idu na živce, i sve te druge uspoređujem s njom. Ona bi to rekla ovako, ona bi to napravila ovako, ona bi stavila druge cipele, ona bi me sad primila za ruku a ne blejala ko tele u šarena vrata.
Fali mi njezin smijeh i sve njezino mi fali. Ma, u stvari uopće mi se više ne postoji, ne bi da sam tu, već bi samo da nestanem, da me nema. Toliko boli kao da me strefilo srce. Mi muškarci ne plačemo javno kao žene, ali jaooo koliko noći i noći sam ridao kao malo dijete, plakao k’o totalni idiot, k’o malo dijete kad mu uzmeš najdražu igračku. Oči mi naotečene. Slinavio bi, zazivao njezino ime, proklinjao je, mrzio a opet… opet bi molio Boga da mi je vrati u život.
Sve ću napraviti, sve, sve, samo nek mi je vrati. Ne želim ići na mjesta gdje smo šetali, ne želim ići na mjesta gdje smo sjedili na klupi, gledali film ili se družili uz kavu.. Ne želim!!! Zaobilazim ta mjesta u širokom luku. Gasim radio čijem čujem pjesmu koja bi me podsjećala na nju. Sve mrzim, cijeli svijet. Tako sam prokleto nesretan, tako prokleto sam i nesretan.
Lovro
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!