Tag Archives : Aleja Lipa

Aleja Lipa: Kako fina dama postaje kurtizana


Ljudskost. Ta riječ koja bi u meni trebala buditi osjećaj topline, pripadanja, snage i duhovnosti, a nadasve intelekta koji nas odvaja od životinja. Ali ne osjećam to. I tko sam ja zapravo da o njoj govorim? Tko sam više da sebe smatram sucem, porotom i egzekutorom? Sada sam samo još jedna obična, sitna duša, prljava iznutra i izvana. Lice mogu…

Više... »

Poglavnik


Ako postoje trenuci u kojima čovjek živ umre, a diše još uvijek, onda sam ih ja doživjela i previše. Prvi je bio kad je Toni nestao na ratištu, drugi je bio one noći kad me Jozef iskoristio kao životinju, treći je bio kad sam Tonija vidjela živog, u nacističkoj uniformi, rame uz rame s mojim smrtnim neprijateljem. Pomislila sam da…

Više... »

Aleja Lipa: Točka nestajanja


Od primitka brzojava iz Zagreba, do trenutka dok smo sjeli u kola prošlo je nekoliko sati, ali meni je izgledalo kao da su prošle minute. Shvativši da ću tu vožnju morati otrpjeti u društvu kojeg sada ni pošto ne bih birala, svojski sam odlučila biti posve hladna i oprezna, umjetno ljubazna i spremna na sve. Od trenutka kad sam odlučila…

Više... »

Aleja Lipa: Sličica iz djetinjstva


– Milaaaaa! – čuo se dječački glas. – Mila siđi! Što ću reći tvome ocu ako opet padneš?! – protestirala je Liza – Mila! K vragu i usijane glave! – čula sam Tonija kako psuje i naglas se nasmijala. Voljela sam se penjati na najviše grane i promatrati dolinu. Voljela sam miris ranih trešanja i tetkino odobravanje, dok sjedi u…

Više... »

Povratnik


Gledala sam u njega očima prestrašene srne, srce mi se spustilo negdje u pete i htjelo zauvijek napustiti tijelo, dok je mirno, s onim svojim uvijenim smiješkom šetao prema meni preko predvorja. Na sebi je imao nacističku uniformu. Kako pobogu? – pomislila sam dok mi je mozak radio ubrzano i pokušavao shvatiti da je ovdje i da je živ i…

Više... »

Aleja lipa: Košmari


Dugo sam čekala, sunce je već bilo visoko na nebu kad sam konačno zaspala. Otplovila u neki drugi, ljepši i već pomalo zaboravljeni svijet. U ruke čovjeka koji je bio beskrajno nježan. U njegove duboke modre oči i njegov topli osmijeh. Gubila sam se u poljupcima kojima je nježno prelazio po mom vratu, pazeći da nikad ne prijeđe onu pristojnu…

Više... »

Aleja Lipa: prodane duše


 – Uzimate li ovog čovjeka za svog zakonitog supruga? – pitao je matičar. U grudima mi je sve tutnjilo, ali na licu se nije vidjelo ništa. Čak ni krvi nije bilo u mojim obrazima. Poput mirne vode, zrcalne i tihe, takvo mi je bilo lice. – Da. Matičar nas je proglasio mužem i ženom, a svi su ustali i vrisnuli:…

Više... »

Zvijer


Sklupčana u travi, nisam znala da li su prošli dani ili sati. Sve se činilo isto. Bila sam samo stvar. Više se nisam osjećala kao ljudsko biće. Nisam željela živjeti. Nisam željela disati. Željela sam ispariti poput jutarnje sumaglice. Ne znam kada i kako su me pronašli. Znam da sam ležala u bolnici i dugo gledala u jednu točku. Osjetila…

Više... »

Izgubljena nevinost


U nekom trenutku prihvatiš da se život svodi na ono malo vremena što nam je dano i koje curi, brzo, poput zrnaca u pješčanom satu. Kamo si opet odlutala? Odlutala? – trgnula sam se i pogledala ga zbunjeno. Odlutala. Šutiš već četvrt sata i imaš onaj sanjivi i tužni pogled. Samo sam… prisjećala se. Nije važno. – odgovorila sam i…

Više... »

Moj vojnik


Diši. – rekla sam si dok sam radila posljednje korake prije ulaska u kuću, koja mi je više bila zatvor nego dom. A jednom sam je voljela. Voljela sam visoke čemprese i veliku trešnju u centru vrta, ispod koje smo ljeti sjedili i satima pijuckali kavu. Voljela sam svoju mirnu ulicu i dolinu u kojoj smo živjeli, sad se čini,…

Više... »

Aleja Lipa


Vjeruješ li u život nakon ljubavi? -pitao me. Vjerujem. – odgovorila sam. Život ide dalje, s nama ili bez nas. Uvijek. – rekla sam i okrenula se. Iščitavao je konture moga lica jednako kao i svu onu tišinu između redaka, sve ono što nisam mogla izgovoriti na glas. Vjeruješ li u ljubav nakon ljubavi? – bio je uporan. Ne. –…

Više... »