Tag Archives : Iva Matijaško Degač

Božična večera, prazan stol. Iva Matijaško Degač, kolumna, La Femme, APortal, amazonke.com

Iva Matijaško Degač: Prazan stol…


EDEKA je najveći njemački trgovači lanac, koji osim što je daleko poznat po svome radu i broju zaposlenih, je poznat i po svojim blagdanskim oglašavanjem. Sigurna sam da ste se do sada susreli s njihovim mnogobrojnim uradcima, jer su u ovo vrijeme najšeraniji na društvenim mrežama. Samo što možda niste znali čije su to reklame, pa evo da vam ja…

Više... »

Iva Matijaško Degač:„HO-HO-NO“


Svi mi imamo barem jednog (ako smo sretni) Grincha kraj sebe (ako nismo baš good luck people onda nam ih se nakotilo gro). Zato sam danas „nakuckala“ jednu malenu crticu o takvim kreaturama koja se zove „Namćor“ „Ovo je priča o čovjeku zvanom Namćor. Ovo je priča o čovjeku koji nikada nije kitio bor. Sve mu je smetalo tokom života.…

Više... »

Iva Matijaško Degač: Out Of The Silent Planet…


Za sve ljubitelje dobrog metal zvuka, sami naslov otkriva o kome se radi. No, budimo realni ne ljube svi tu vrstu glazbe, pa ni ne znaju o kome je riječ i to je ok. Nismo svi za sve i ne volimo svi iste (da ne napišem genijalne) stvari, a uz njih i njihova prateća bića i pojave. Zato, za sve…

Više... »

Iva Matijaško Degač: Bitch please – neodgoj ili stav…


Za one koje me ne poznaju ja sam (pazi sada) – agresivna, nametljiva, ona koja pametuje, arogantna, ne-izrealizirana i nadasve istripana treba, koja oduvijek nešto nekome. I pri tom urla. Vjerujte mi, nisu daleko od istine. A, zašto je to tako? Pa recimo zato što je moje ponašanje prema drugima odraz njih samih i percepcije njihovog postojanja u mojoj glavi.…

Više... »

Iva Matijaško Degač: Sindrom ljubavi i velikog srca…


Predaja kaže da je Bog svu djecu koja su na ovome svijetu živjela teško odlučio nagraditi novim životom. Životom u kojemu će o njima brinuti drugi, a oni će zauvijek ostati djeca i nikada neće odrasti. Jednom, negdje i ne tako davno susreli su nam se svjetovi, dodirnuli svemiri i njega postavili kao mog novog poslodavca. Prije samog upoznavanja i…

Više... »

Voštana figura …


Čemu se nadati, kada su i tako sve naše nade i sva ona naša silna htijenja samo nama poznati, najbliži, logični? Ima li smisla urlati u Nebo, kada nas i tako samo Eko vlastitih misli čuje i odgovara odjekom? Do kada se treba boriti u borbi u kojoj i tako nema pobjednika, samo poraženih? Ne, ovo nije još jedan ispižđeni…

Više... »

Mračne tajne Vatikana, teorije zavjere ili gola istina…


 „Istina će vas osloboditi.“                                    Biblija   Vatikan. Glavno sjedište Katoličke crkve i njezinog poglavara Pape. Od pamtivijeka pravo vrelo mnogobrojnih teorija zavjere. Mistično mjesto obavijeno tajnama, intrigama, zločinima. Koliko ima istine u svim ovim tvrdnjama, mi uistinu nećemo nikada saznati. Ok, možda i hoćemo, samo onog jednog (nadam se dalekog) dana kada sretnemo Svevišnjega i zamolimo Ga da nam…

Više... »

U ono vrijeme slomljenih jedara…


U ono vrijeme slomljenih jedara, zapjenjenih emocija, gorke istine vezali smo jedno drugo za sebe  poput olupine broda za dno egzekucije. Svu ljepotu boli servirali smo jedno drugome lakomo, nehotice dok sjedili smo nijemo na krmi strasti, na krmi požude. Otkinutih usta, usukanih misli ja hvatala sam dah umirući od težine dosade. Gledam te danas, umorni mornaru moj, kako postao…

Više... »

Ne postojiš…


„Gdje je nestao život koji se živi? U kojem svijetu se sakrio? Gdje je nestalo vrijeme koje je predodređeno samo za nas?“- i dok ja jurim ulicama mojega grada, ganjam egzistenciju, ovakve misli meni lutaju glavom. Svaki puta, ali za fakat, svaki vražji puta. Zašto? Pa recimo zato što mi je dosta jurnjave. Zato što poželim ponekad i stati i…

Više... »

Diablo…


Što je to u dubini mojih zjena, što neda ti mira? Što je to u tišini moje noći, što budi te iz sna? Ponekad sam željela biti kao druge, ponekad sam željela biti ja. Poput ptice, što bez krila leti. Poput žice, što steže ti dlan. Ja ulazim u tvoj svijet. Kradom nižem tvoje suze na kosu. Kradom lijepim tvoje…

Više... »

Pametnom dosta i na jednom…


Upravo sam si skinula Word na sve i jedan aparat koji posjedujem (naravski radi se o svim ovim pametnim komunikatorima u mome okruženju; iskreno brijem da mogu i u wc bih ga ugurala, ali jebi ga moj wc i dalje ima samo funkciju za primanje sranja doslovno, a ne u mom pisanom obliku), jer sam pod zadnje postala praznoglavac. Em…

Više... »

Eureka…


I dođe tako trenutak kada zasmrdi vlastita odluka (u mome slučaju donijeta iz vedra neba mlade buntovnice) smradom smrdljivim i zasmrdi mi dan. Jebi ga Ive, trebala si znati da Vrag uvijek dođe po svoje, pa sada jedi govna s osmjehom na licu. I dođe tako taj smrad i bude mi usrano. Teško. Jebeno. I bude mi žao. Traje to…

Više... »

Ljepota…


Ljepota je nemjerljiva. Pogotovo ona koju sakrivamo unutar sebe daleko od znatiželjnih očiju. Daleko od stranaca. Daleko od drugih, da nam je ne ukradu. Uprljaju. Zagade. Ljepota je, po mome skromnom mišljenju, jedino oružje koje obara bez metka. Udara ravno u mozak i lomi u koljenima. Od nje i zbog nje umirali su mnogi. I umirati će mnogi. Pogotovo oni…

Više... »

Moram li te voljeti?


I tako vođena sobom, čitav svoj život mali, naučila sam se reći što mislim. U lice. U nos. Tako ću i sada. Sa svima sam pristojna. Ali, brate to ne znači da ih (da vas) sve volim. To ne znači ništa, osim da se znam kontrolirati (više-manje). One koje volim, volim i oni to znaju. One koje ne volim –…

Više... »

Janis Joplin…


Kada čujemo ime Janis, više manje svi znamo o kome se radi. Prvo čega se sjetimo je poznati Klub 27, rašpa u glasu i neobuzdani duh mlade žene koja je bila sve ono što mi nismo, što ne možemo biti. Slobodna. Mnogima, pa i meni, Janis je obilježila period odrastanja, godine traženja sebe, pubertet. No, uistinu nas je malo koji…

Više... »

Sjećam se…


Kako miriše djetinjstvo? Kojim sjećanjima se broji? Koliko dugo ono traje? Pitanja su koja postavljamo u dobi kada bi dali sve samo da smo opet mali. Samo da doživimo djetinjstvo na tren. Dok s druge strane, u tom najljepšem djelu ljudskog postojanja mi se brinemo oko banalnih i tako nebitnih stvari. Jesu nam noge krive? Jesu li nam narasle cice?…

Više... »

Mamasita…


Od svih onih čit čat susreta sa rendom ljudima, najviše volimNE one s dušobrižnicima. Znate onaj tip ljudi koji vas konstantno ispituju glupa pitanja, daju savjete koje ih niste ni tražili, pametuju, sufliraju i nadasve vansvemirski se iščuđavaju vašim odgovorima? E, baš ti takvi. Vjerujem da ih i vi imate jako, puno, mnogo kao što ih imam i ja. Samo…

Više... »

Malo dobrih ljudi…


Bilo bi odlično kada bi sva svoja govna mogli lopatom istresti na hrpu odlagališta pod nazivom „Svakodnevna govna odložite slobodno kod nas“. Svaki problem činio bi se lako rješivim, jer bi ga, logično, istrpali kod nekog drugoga. Bilo bi to vansvemirski uistinu, istresli bi gorčinu, a preuzeli svjež zrak upakiran u mirisni borić koji bi nosili oko vrata. Mjesta u…

Više... »

Balon…


Svakodnevno se budimo u balonima vlastitog života. Percepcija, zrelost, znanje i ostala psihološka sranja koje nas određuju uvjetuju boju i vrstu balona. Čak i njegovu veličinu. Ili bi barem trebali. Recimo ja, kada mi je sve bilo po špagi u njega sam bez pola frke potrpala hamper sreće i vagon ljubavi i bio je zelene boje. Onda s druge strane…

Više... »