Ne treba za sreću puno Tek udobna toplina doma i dobra knjiga I još slatki topli obrok Pružen rukom punom ljubavi
Tag: Ivana Pavičić
Šumska priča
Zalutaš ponekad u šumu Poput Alise odeš u neki drugi svijet U prirodi pronađeš svoj odraz Što se zrcali u mutnoj
Proljetna nostalgija
Zaboravivši da te više nema Ubrala sam cvijet Zaboravila sam na paučinu Koja prekriva uspomenu na tebe Poklonila bih
Zapisano u oblacima
Svaki oblak ima svoju priču Novu, neotkrivenu o nekom stvarnom biću Svaki od njih nastao je iz iz dima Nestati
Krug života
Procvale voćke najavljuju proljeće Još uvijek snena, Priroda se budi. Nimfe ponovno započinju ples Razigrane božice koje šumom kroče
Zašto ste me ostavili? (Oliverova priča)
Kažu da je jedna od osnovnih odlika čovjeka kao pripadnika ljudske vrste, suosjećanje. Kažu da smo sposobni osjetiti tuđu bol i patnju i poistovjetiti
Žudnja za proljećem
Proljeće samo što nije došlo Zima se bliži kraju Uskoro ću sjesti na klupu obasjanu Suncem I promatrati veselu fontanu
Oaza sreće: Plitvička jezera
Jesenje je jutro sreća Kada pored tebe teče voda, tada još je veća U oazi skrivenoga mira Nađoh jezero što
Dašak Venecije
U gradu koji živi na vodi Nađoh se jedne sunčane subote Dočekaše me u krinolinama Dame koje prošlost uze Šećući mostovima
Bjelina morskog duha
U sivilu oluje što se sprema Ja plovim u susret hotizontu. Na putu susrećem valovi koji viču; “Oluja dolazi, bježi dok još možeš!”
Sreća je stvorena za dvoje
Ubrala sam cvijet samo za tebe Poklonit’ ću ti sreću kad već ne mogu sebe Čekam te kao i uvijek, na starome
Kraljica leda
Pozvala me jednog jutra okupana bijelim sjajem Reče mi da pođem s njom i prošetam njenim krajem Gledaj gore! –