Tag Archives : kolumna

Stranci


Sjedila je nasuprot mene i šutjela. Nisam je nikada vidio takvu. Znala se ljutiti, znala inatiti, znala podbadati, biti i simpatična i otrovna, ali nikad nije bila šutljivi tip. Imala je neke tajne. Imala je iza sebe propuste i pogreške i muškarce koje je voljela. Imala je život, ali uvijek je barem sa mnom mogla o tome pričati. Shvatio sam…

Više... »

Marija Klasiček: Ljudi bez lica i duše


Bijesna sam! – odgovaram Ani i krećem pisati kolumnu. Danima slušam mnoge svoje prijateljice kako pate. Bivaju iscrpljene od poslova koje rade za mizernu nazovi plaću, pod palicom nazovi poslodavaca, konstantno maltretirane, podcjenjivane i ugnjetavane, trpe jer imaju obitelji, gladna usta, račune, kredite i neki kakav takav život u kojem žele ponekad i neku sitnicu. Bivaju seljene s odjela na…

Više... »

Nela Baričević: Kad pomisliš da ne vrijediš…


Djetinjstvo boje vanilije. Mirisa njena također. Lepršava suknjica na vjetru. Zlatnosmeđi uvojci. Prekrižene ruke. Nijansu tiše dijete i pogled u pod. I vjera. Svakako i vjera. Ne toliko u veličanstvenu, nadnaravnu silu, koliko vjera u ljude i njihove dobre namjere. Oduvijek si bila malo tiše dijete, nisi li? Djevojčica koju je svijet znao zaboljeti i onda kada bi svojim mecima…

Više... »

Vjeronauka ili etika


Vjeronauka u školi ili etika, pitanje je sad. U brojnim državama širom svijeta djeca imaju opciju umjesto vjeronauke uzeti časove etike, što je puno normalniji i zdraviji pristup. Zašto? Zato što bi religija trebala da bude stvar ličnog izbora, a nikako stvar nametnuta od sistema i to još u školi. Mislim da bi se više trebali posvetiti pravopisu, gramatici i…

Više... »

Srednji…


Bilo je 8:20 i bio je utorak. Utorak kao danas. Sve je izgledalo kao običan dan, jedino što mi nisi otvorio vrata… A kucala sam ti, kunem se. Bilo je 8:20 kada su mi rekli susjedi da si otišao… Bio je utorak kao danas, kada mi se svijet srušio. Samo što nije bila jesen, nego proljeće, i nije bio 19.…

Više... »

Maja Marić: Blažena i jedva punoljetna…


Još jedna pozivnica za svatove. Još jedan susret u kojem nam se priopćava ova radosna (?!) vijest kao da smo na karminama. Još jedna mama koja sliježe ramenima i žali vlastito dijete. Još jedno ‘moramo se požuriti, znaš kako je.’ Oprostite, ali ne, ne znam kako je. Uistinu ne znam. I uistinu više ne mogu klimati glavom i praviti se…

Više... »

Nela Baričević: Ja nisam tatina princeza…


U moru tatinih princeza ja imam priznati da nisam jedna od njih. Falio mi je tek koji mjesec do drugog rođendana kada sam izgubila svaku šansu da to ikada postanem. Nakon svega, jedan je tata stoga tu priliku nemamo dvaput, zar ne? No ima nešto i u vječnim nedostajanjima. Posebice onima odjevenima u tišinu. Nesuđene tatine princeze ponajbolje znaju koliko…

Više... »

Marija Klasiček: Kućice u predgrađu


Nije lako biti žena. Ne danas. Ne u ovo vrijeme. U vrijeme kad sve naoko možeš, ali kad dobro moraš birati što ćeš. Nije lako voljeti, a još manje vjerovati. Nije lako predati nekome srce a opet držati figu u džepu, jer nikada nije bilo jednostavnije – njemu, da te prevari, iskoristi, odbaci, a društvu da te osudi, prožvače i…

Više... »

Nela Baričević: Da, slutila sam da mi nismo dopušteni…


„Da.” Mrzila sam latinski, a onda si ti učinio da ga zavolim jednim kratkim šaptom. „Amo te.” – rekao si mi pod petom uličnom lampom na nasipu, gledano iz pravca našeg zagrebačkog Savskog. Ne pitaj me kako se sjećam rednog broja lampe. Ništa me ne pitaj. Tek ću ti reći da sam ti poželjela odgovoriti, vrisnuti svoju ljubav u nebo… pa…

Više... »

Čekanja…


Vječno nešto čekam. Ako sam išta o životu naučila onda je to čekati. Čekati pravi trenutak i pravu priliku. Od rođenja čekamo. Zapravo život i je čekanje. Prvo čekaš kada ćeš ugledati tog bracu ili seku. Obećali su ti da ćeš se moći igrati s njom. Onda čekaš da ta beba prohoda pa da se nauči igrati po tvom. Pa…

Više... »

Nela Baričević: Spasi me… zar ne vidiš da me boli?


Pomislih vrisnuti – zar ne vidiš da me boli? Zar ne vidiš da mi duša biva ulovljena u klopku prividne slobode i dobro znanih želja? Davnih, davnih… onih dječje nevinih želja. Maštala sam o kakvom drugačijem životu. Drugačijem kakvom svijetu. Svijetu koji mi neće zbrajati propuste kako bi ih nadoknadio kroz kakve osobne nesreće. Maštala sam o tome da sreća…

Više... »

Osmijeh na licu uljepšava ulicu, ali i čitav svijet


Običan četvrtak. Dan kao svaki drugi, povratak s posla gotovo pa uobičajenom rutom. Vruće mi je, jedva čekam da malo zahladi i da se ne znojim u (pre)klimatiziranom tramvaju dok teglim knjige, laptop i sve ostale blagodati modernog čovjeka. Izlazim ranije iz tramvaja jer moram do ljekarne, jedne od rijetkih u kojoj prodaju šampon koji koristim dulje od desetljeća. Jebiga,…

Više... »

Dio duše…


Mijenjam se. Ono što je oduvijek vrištalo u meni izlazi napolje na moje čuđenje. Ne uspijevam se kontrolirati. Sve što mi je smetalo, izrekla sam. Dobro, možda ne sve, ali kako je krenulo, ništa u meni neće ostati prešućeno. Možda je bolje tako. Možda se ovo zove čišćenje duše? Osjećam se puno bolje, a ujedno i uplašeno jer ljudi kojima…

Više... »

Nela Baričević: Tebi…


Želim ti da svaki svoj nedostatak kojega eventualno vidiš, ili u budućnosti primijetiš, prihvatiš kao dio sebe. Postoje ljudi koje će tvoji nedostaci privući u određenom periodu tvoga života. Vjeruj. Možda nema jednog princa, ili ga barem još dugo neće biti. Pusti sada to. Bitno je njegovati odnose, upoznavati ljude i njihov način reagiranja na situacije te proučavati sebe i…

Više... »

Dan nakon…


Da mi kažu da ću sutra umrijeti, ne bi se pitala zašto ja, ma ne bi uopće razmišljala o tom. Uživala bi grleći koje volim, jer grljenje je za mene najveći čin ljubavi. Nazvala bi redom sve, koje inače rijetko zovem i rekla koliko mi znače. Rekla bi da ne plaču sutra ni ikada više. Nabrojala bi sve što volim…

Više... »

Maja Marić: Dođ’, seko, da t’ ja objasnim


U zadnje vrijeme sve je popularnija tema takozvanog mansplaininga – situacije u kojoj muškarac (prvenstveno) ženi pojašnjava, najčešće svisoka, temu s kojom je ta žena već upoznata (a često je i stručnija od svog objašnjavajućeg sugovornika). Tako da na internetu možete naići na bezbroj primjera žena doktorica kojima muški pacijenti objašnjavaju ‘kako stvari stoje’, voditelja koji ženi sociologinji pojašnjavaju ‘što je…

Više... »

Nepotpisano pismo…


Nije li smisao u sreći? Nije li oduvijek smisao bio u sreći? Čak i ako je ta sreća pomnožena tek s jednim komadom neba i pokojom zrakom Sunca? Nije li dosta? Nije li čovjeku katkada i previše plutati u moru izobilja u kojemu onako pogubljen više ne zna što privući, a što udaljiti od sebe? Gomila stvari. Gomila namočenih kutija.…

Više... »

Kako da mu se osvetiš?


Prije nekoliko godina čula sam jednu tužnu, istinitu priču. On je imao 37 godina, a ona 35. Deset godina su bili zajedno u vezi. Nazvao ju je jedan dan i rekao kako će doći po nju oko 20:00 sati te kako će ići na večeru. Nikada se nije tako najavio. Obično bi rekao kako dolazi po nju i onda bi…

Više... »

Muške suze kao apstraktni pojam


Sjedim i vrtim cigaretu među prstima. Neki mi je teški tjedan iza leđa a i ove vrućine su lagano postale nesnosne. Možda se po prvi put istinski veselim jeseni? Ne znam. Nervozan sam i ljut istovremeno dok me drži neko lijeno i tugaljivo raspoloženje. I to već nekoliko tjedana. Na van glumim kako sam dobro, jer jbg čim kao muško…

Više... »

Iluzorna superiornost


To vam je jedan prilično rašireni defekt, koji znanstvenici zovu fenomen. Znanstvenici su pristojni i odmjereni ljudi, pa zato kažu “fenomen”, meni kao prosječno razvijenoj seljanki, iluzorna superiornost čini se kao klasični defekt vulgaris. Naravno da moje mišljenje nije pretjerano važno i ne budem li dobro pazila što ću napisati o ovome, vi ćete na kraju ovog teksta zaključiti da…

Više... »

Pročitaj nakon što odem…


Sjećam se kako mi je te maglovite i hladne rujanske večeri pružio nemarno preklopljen papirić. „Pročitaj nakon što odem.“ – rekao je drhtećim glasom. Zaleđena, u tom sam trenutku pomislila: „A što imam išta čitati onda kada odeš. Ni svi romani svijeta, ni sve knjige za samopomoć, ni svi redci svjetskih stručnjaka… neće me se ticati. Neće se ticati nas.“ No, nisam mu to…

Više... »

Dom je tamo gdje…


Još od ranog djetinjstva pamtim jednog djeda iz Duvna i njegove priče do Münchena. Imao je najukusnije jabuke svijeta, kožni smeđi sat i osmijeh. Pričao bi svim putnicima o svom Duvnu, svojoj kući kraj najljepše šume, svojoj unučadi i velikom dvorištu. Tako bi on hvalio svoj rodni kraj, a moj dida naš. Slušali bi jedan drugog u tom pretjerivanju i…

Više... »

Kako biti mama, a ostati svoja?


Kada sam postala mama, prva stvar na koju sam se morala naviknuti bila je činjenica da si više nisam prva. Iako će vam svi reći da je to nešto što dolazi prirodno, samo od sebe, i zdravo je i poželjno, opet me uhvatilo poprilično nespremnu. Naravno da se pripremate voljeti to biće više nego išta do tada, kao i što…

Više... »

Izgovori, izgovori i još malo izgovora…


Neodgovornost je tako ljigava osobina. Ne volim ljude koji se stalno nešto izgovaraju i za svaki svoj propust imaju vremena satima elaborirati zašto je to tako. Možda da u to vrijeme odrade što su obećali? – samo razmišljam na glas o očitom. Tko želi nađe način, tko ne želi – nađe izgovor. Znate već da odrađujem otkazni rok i da…

Više... »

I sreća se uči…


Zvuk lomljenja srca. Osjećaj propadanja duše u ponor. Snažno nedostajanje sebe okolini isporučeno kao enormno nedostajanje tebe. Nas. Barem neka misle da sam ostala samoj sebi blizu. Što sam ja imala od tvoga skrušenog pogleda koji je isporučio konačnu odluku pred moj pad? Što sam ja imala s nabijanjem razloga nakon godina vezivanja svega svoga uza sve tvoje? Nemojmo se…

Više... »

Znate… ja vam baš i ne vjerujem


Znate…  ja vam baš i ne vjerujem da svaka ptica naposljetku poleti svome jatu. Ne vjerujem u sudbine i ne vjerujem da nam samo s jednim, među milijardama drugih, može biti lijepo. Ne vjerujem ni u pogrešne izbore i kriva skretanja. U ništa vam ja to ne vjerujem! Suludo bi bilo da naše tijelo zimi samo jedna od milijardi drugih…

Više... »

What goes around…


Oduvijek sam vjerovala u karmu. Nekako, uvijek sam mislila da neki balans mora da postoji. Da se sve završi tamo gdje je počelo. Da se sve vrati odakle je krenulo. Tako mi jedino izgleda fer, u suprotnom, mnogo toga gubi smisao. Informacije uvijek kruže, čak i kad to ljudi ne žele. Možete usporiti njihovo kretanje, ali ih ne možete zaustaviti.…

Više... »

Sorry, ali nije u redu…


Sorry, ali nije u redu miješati se u tuđe živote i davati savjete bez pitanja. Nije lijepo slušati beskrajne filozofske odgovore i primjere kako bi vi nešto učinili. Jednostavno ne znam otkuda ljudima mišljenje da imaju pravo komentirati načine života i nečije odluke bez da ih je netko pitao. Ponekad mislim kako je takvih oko nas najviše. Balkan sindrom. Sorry, ali…

Više... »

Samo jednom se ljubi…


Kako ono ide hit velikog Ive Robića? Samo jednom se ljubi, sve je ostalo varka? Iako je nevjerojatno romantično vjerovati u takvu ‘istinu’ u trenutku kada smo na vrhunci zaljubljenosti, uljuljkani u oblačić hormonske sreće (budimo realni), kada uzmemo tu tvrdnju kao istinitu za cijeli život – ustvari je zastrašujuća! Zamislite samo, da cijeli svoj život (ako izuzmemo djetinjstvo), vi…

Više... »

Ove mi noći šetaš po koži…


Ove mi noći šetaš po koži. Dodirujući me vršcima svojih prstiju nailaziš na moje rane. Već uronjena u snove dopuštam ti da povedeš ovu igru. Oči mi se sklapaju i ja odavno mašem ovom danu kao svojem posljednjem, osobnom, čuvaru. Znam. Još kako znam da kada utonem u san, ovako prepuštena tebi, postajem ranjiva. Ipak si dozvolim taj rizik, jer…

Više... »