Tag Archives : Marija Klasiček

Marija Klasiček: Ljudi bez lica i duše


Bijesna sam! – odgovaram Ani i krećem pisati kolumnu. Danima slušam mnoge svoje prijateljice kako pate. Bivaju iscrpljene od poslova koje rade za mizernu nazovi plaću, pod palicom nazovi poslodavaca, konstantno maltretirane, podcjenjivane i ugnjetavane, trpe jer imaju obitelji, gladna usta, račune, kredite i neki kakav takav život u kojem žele ponekad i neku sitnicu. Bivaju seljene s odjela na…

Više... »

Marija Klasiček: Kućice u predgrađu


Nije lako biti žena. Ne danas. Ne u ovo vrijeme. U vrijeme kad sve naoko možeš, ali kad dobro moraš birati što ćeš. Nije lako voljeti, a još manje vjerovati. Nije lako predati nekome srce a opet držati figu u džepu, jer nikada nije bilo jednostavnije – njemu, da te prevari, iskoristi, odbaci, a društvu da te osudi, prožvače i…

Više... »

Bez objašnjenja…


Ono prešućeno, ljuto iščekivanje, da se stvari jednom samo dogode. One nervozne riječi, pune nostalgije i čemer između trepavica Ono davno sanjano, davno iščezlo pusto nadanje za malo razumijevanja i nagurane želje u pretijesne ladice bez volje da se srce nekom objasni Ono moje – pusti me i ono tvoje – ne znam. Sve skupa stavljeno negdje po strani, kad…

Više... »

Čovjek sam


Sav moj život Svi moji snovi Sva moja nadanja želje i nevolje Sva previranja Sve iluzije greške i nesigurnosti Svi koraci u nepoznato Jecaji i nemirne luke Svi poljupci i nestašluci, osmjesi, čuđenja i bure svi padovi i ponovni pokušaji durenja i oboren pogled Sve pobjede Svi uspjesi Svaki aplauz i rođendanske torte Sve najbolje moje i najgore moje boja…

Više... »

Zvijer


Sklupčana u travi, nisam znala da li su prošli dani ili sati. Sve se činilo isto. Bila sam samo stvar. Više se nisam osjećala kao ljudsko biće. Nisam željela živjeti. Nisam željela disati. Željela sam ispariti poput jutarnje sumaglice. Ne znam kada i kako su me pronašli. Znam da sam ležala u bolnici i dugo gledala u jednu točku. Osjetila…

Više... »

Novinarske laži skrivene na otvorenom


Volim pisati. Mislim da je to i posve jasno s obzirom na to da sam ovdje i stvorila sam zajedno sa svojim kolegama i prijateljima ovo divno virtualno mjesto. Već dugo potičem druge da pišu, jer ima mnogo skrivenih talenta za koje znam da imaju što reći svijetu. No… nekako mi se čini da u moru pisaca, onih kvalitetnih ima…

Više... »

Rastanak


Ti odlaziš. I zamalo mogu udahnuti tvoje: “zbogom”. Kao strijela padaš, koja nikad nije odapeta. I vidim te kao datum, zaokružen na kalendaru, koji nikad nećemo dočekati. Ali vidjet ćeš, neće to biti samo moja bol I neću samo ja plakati, kad osjetim da me prestaješ voljeti. Kad osjetiš, da te prestajem voljeti. Zato dobro biraj oproštajne riječi, kad odlučiš…

Više... »

Moj vojnik


Diši. – rekla sam si dok sam radila posljednje korake prije ulaska u kuću, koja mi je više bila zatvor nego dom. A jednom sam je voljela. Voljela sam visoke čemprese i veliku trešnju u centru vrta, ispod koje smo ljeti sjedili i satima pijuckali kavu. Voljela sam svoju mirnu ulicu i dolinu u kojoj smo živjeli, sad se čini,…

Više... »

Što smo potrošili…


Na što smo potrošili usne? I poljupce? Na što smo potrošili poglede i maštu? Na ljubav? Ipak mislim da ne. Jer tvoje su riječi bile grube a poljupci neiskreni. Tvoje su ruke bile hladne a pogled ubojit. Na što smo potrošili vrijeme? Na nešto što nazivam tugom. Na ljutnju i priče o boli. Na što smo potrošili život? Zar se…

Više... »

Kvazi Jet set – Balkan style


Lažni sjaj, lažnog balkanskog Jet seta oduvijek me znao dobro zabaviti. Čim je aktualan neki fensi event, tu su svi, poznati i manje poznati, creme de la creme i svi oni koji bi to htjeli biti, pa se šlepaju za slavnima, kao jugić kad zakuha na +35. Imaš one koji su stvarno laureati, ti ljudi za sebe nikada nisu rekli…

Više... »

Možda nisam trebala


Poželjela sam te, a možda nisam trebala. Možda je sebično htjeti ljubav? Što ti mogu pružiti? Osim povremenog zagrljaja i malo strasti? Nikad me nema. Uvijek sam negdje drugdje, u mislima daleko, čak i kad sam s tobom. Poželjela sam te, a nisam smjela. Imaš li sa mnom imalo radosti? Ili živiš u vlastitom, paklu iščekivanja? Paklu kojeg sam skrojila…

Više... »

10 koraka do uspjeha?


Tajna uspjeha? Nemam je. Ne znam čarobnu formulu i ne mogu je napisati u 10 koraka. Ili ipak znam? Moja je tajna u tome da nisam imala plan, a ni asa u rukavu. Voljela sam pisati od kad sam naučila slova i jednog sam dana jednostavno odlučila blogati, ali ne onako kao inače, na nekoj već gotovoj platformi, gdje bih…

Više... »

Iščekivanje…


Na vjetru podrhtava list, umoran i suh, iščekuje jesenske ruke, utješne i snene da ga spuste u mirne snove. Na tepih od inja i u zagrljaj tišine bez previše riječi i bez žalovanja. List zna, tu njegov je kraj da bi nekom drugom stvoru početak mogao doći. I ne ljuti se list ni na ljeto što ga suši ni na…

Više... »

Pobjednici i gubitnici…


Prva jutarnja kava i namjerno izbjegavanje svih obaveza s kojima mi inače započinje dan, zbog spoznaje da će kolumna ili izostati ili biti napisana zbrda – zdola, ako pokažem da sam tu i da me mogu gnjaviti. Fascinantna je činjenica da se ljudi lako prepuste nekom drugom jer, jednostavno izaberu ne razmišljati. Ako postoji netko na koga se mogu osloniti,…

Više... »

Rođena u znaku lava..


U nekom sam trenutku poželjela objasniti sebe – sebi. I zašto sam često bila mrzovoljna i zašto sam uvijek ponavljala iste greške? I zašto sam započinjala priče i stvari a nikad ih završavala i zbog čega me nitko na planeti nije mogao ukrotiti? Rodila sam se vrućeg ljeta davne 1985-e nakon što su doktori odlučili da je krajnje vrijeme da…

Više... »

Tajna vitkosti i ljepote…


Znate li da možemo reprogramirati svoj um? Znate li da sve što vjerujemo i sve što jesmo, možemo promijeniti, ubacivanjem novog programa u sustav? Ako se poigramo i zamislimo naš um kao računalo, onda postaje jasno da su informacije koje putuju između neurona, zapravo programi. Programi s kojima smo došli na svijet, jer ih je naš um upio još dok…

Više... »

Kovčeg…


U malenom kovčegu, ukrašenom lavandinim niticama, išaranom od pastela i snova spakirana su sjećanja na nas. Ne mogu ponijeti više od toga, ne bi bilo fer prema životu koji me čeka. I ne bi imalo smisla, da u daljini živim našu prošlost. Sve mogli smo, ali nismo to znali. I mogao si biti iskren kad sam te gledala u oči,…

Više... »

Saveznik ili dušman?


Jebe li vas ego? Ne? Malo sutra! Nema koga bar zericu ne jebe ego. Evo mene jebe, jer moj ego ima potrebu pisati ovaj tekst. Moja duša je indiferentna, ona voli čitav svemir, ali ego… on bi najradije neke ljude u ovim trenucima opalio ciglom po glavi. A zašto? Jer mu smeta kad druge jebe njihov ego i svima otežava…

Više... »

Kocka leda…


Nema više trešanja, samo umorno, zeleno lišće obješeno od sparine. U hladu voćke, hvatam dah. Podsjećam se da sve loše prođe. Sve nevolje minu i suze ishlape. Godinama skupimo iskustvo i borice oko očiju. A moje su oči pomalo snene, opijene vrućinom i težinom ljeta. Težinom krivih odluka i nevaljalih ljudi. Težinom ljutnje. Na usnama se topi kocka leda. Osjećam…

Više... »

Lica vidimo al’ srca ne znamo…


Ljudima ne možeš ući u glavu. I možda je dobro da je tako. Zasigurno bi nas prestravile stvari koje bi tamo našli. Sve njihove misli o svijetu, o ljudima, o njima samima i o nama koji smo im bliski – skamenile bi nas. Jer u glavama onih koje volimo, često smo sve samo ne voljeni. Često smo na tamnoj strani.…

Više... »

Bilo nam je suđeno, ili ipak ne?


„Mnoge se stvari u životu naprosto dogode.“ – čula sam to milijun puta i uvijek mi je bilo smiješno i nerazumljivo, jer meni se nikad ništa nije naprosto dogodilo. Kakvo sam god iskustvo imala, uvijek sam sama išla prema njemu, nekako sam ga iskreirala, na njega utjecala, donijevši odluku kakvu sam donijela. Iskustva su bila dobra i loša, ali odluke…

Više... »

Naivna nisam…


Naivna nisam! Nisam k’o prije! Nisam naivno djevojče koje je toliko iskreno vjerovalo u ljude. Nisam ona koja više vjeruje muškarcima. Znam ionako da više razmišljaju, ma znate i sami, donjom glavom. Nisam više ona koja slijepo vjeruje u ljubav! Nisam više ona koja slijepo vjeruje u budućnost. Ne znam šta ta budućnost zapravo znači, znam samo da se mnogi…

Više... »

Linčuj je, žena je!


Pomalo blago iziritirana beskrajnim novinskim napisima o Kolindi Grabar Kitarović, koji zadnjih dana pune ne samo naše već i svjetske novinske stupce, moram se malo osvrnuti na ove macho muškarčine koji su je jedva dočekali na nož. Po čemu ste vi bolji od Donalda Trumpa? Po čemu? Iste izjave koje on daje pred tv kamerama, vi izvikujete kao parole po…

Više... »

Return to sender…


U posljednje je vrijeme ovo živa tlaka. Pisanje kolumne. Da! Priznajem to na glas. Koliko god volim pisati, nekad jednostavno nemam više živaca nakon što obavim sve drugo. Imati i voditi portal je, hmm kako da to napišem a da bude dovoljno jasno, zvučno i moćno? Izazov. To je prava riječ – ovo je izazov. Uvijek iznova, svaki dan. 365…

Više... »

Neka nova ja…


Neko drugo vrijeme. Neka druga ja… neki drugi život. Činilo se beskrajno. Snažno. Vječno. Činilo se neraskidivim. A ipak je prošlo… Frizura je drugačija. Drugačije su mi oči. Čak se i drugačije smijem. Kao da živim na istoj planeti al’ u posve drugom svijetu. Kraičkom oka pratim onu stazu. Onu kojom smo bezglavo jurili. Ti i ja. A sad si…

Više... »

Fejsbuk revolucionari…


Danas niti sam ironična, niti sam kritična. Danas se samo čudim. A to nije dobro. Definitivno nije dobro. Ovaj vikend su velebni Kroejšn Lokalni izbori. Što bi značilo da naivni Kroejša puk misli da bira nekakve gradonačelnike, načelnike i župane i da si sam kroji sudbinu – malo morgen. Sudbinu smo si skrojili odavno i uz nekoju iznimku u nekom…

Više... »

Ulica…


Prolazim starom ulicom sjećanja U kosi magla i nemiri Sve podsjeća na davno izblijedjele poljupce Na tvoje oči i djetinju naivnost Više se ne poznajemo Al’ zar još se volimo? Nevažno je. Drugi su sad tu ljudi Tuđe usne na našim usnama Ostaje samo moj bol u dubini Dok šetam starom ulicom naših sjećanja Marija Klasiček

Više... »

Lažemo si…


Vidiš, volim te Nemojmo si lagati da ne osjećaš isto Svaki tvoj dodir i svaka tvoja gesta i svaki poljubac izdaje te Što želiš da ti kažem? Da se pravim da ne postojiš? Da šutke odem i zaboravim? Bi li tako bilo lakše? Bi li mogao samo nastaviti živjeti? Kao da se nismo sreli, kao da nismo postojali? U meni…

Više... »

Lažni sjaj tvog pera…


Podosta čitam. Mnoge i raznolike autore. Mnoge domaće “zvijezde” koje odjednom sve imaju dara za pisati i one prigodne autore, koji su stvoreni jer su bili podobni, pa su sad nekakav imperativ – sami sebi valjda, jer meni nisu. Pročitam ali ne upamtim. Toliko o imperativu. Previše ima tu filozofije, previše naganjanja neke mistike i trabunjanja u prazno. Ne volim…

Više... »