Tag Archives : Marija Klasiček

Balkanski ljubavnik…


Kao i svaka žena, jedne se rečenice grozim, a to je ona kojom se muškarci razbacuju kao čarapama: Ja sam muško i ja to neću, samo da u startu znaš kako stoje stvari. Bilo da se radi o spuštanju daske wc-a ili odlaska u kino i gledanja romantične komedije, on to neće jer on je muško i sve čime bi…

Više... »

Zaokret


Vidiš… htjela bih ja sve ispočetka. Ali ne znam kako. Voljela bih osjećati one blesave leptiriće, zbog kojih nemaš pojma kako dođeš s jednog kraja grada na drugi. I voljela bih sva treperiti. Tko ne bi? Ali onda opet pomislim, kako se nikad ne bih vraćala na staro. Nikad radila neke greške ispočetka. Zbog toga sam odabrala ljubav. A ljubav…

Više... »

Marija Klasiček: Purpur moga sjećanja


12.9.1993. Prije nepunih mjesec dana napunila sam 8 godina. A sada gledam razbijena stakla na kući. Lice mog tate je sivo i svi su uplakani. Noćas je ulicu dalje od moje kuće poginula trudnica koja je izbjegla iz Vukovara. Taj događaj kao i njeno ime izbrisali su iz povijesti.  Te su noći raketirali Samobor. Bomba koju svi u ulici nazivaju…

Više... »

Lovac i košuta


Niz bradu mi je kapala gusta, tamna tekućina. Taj slatkasti okus hrđe izmiješao se s tragovima njenog parfema od jasmina. Ovog puta zavodnički ples trajao je kratko. Poveo sam je za ruku u mrak. Dodir. Miris. Poljubac. Njene ruke posvuda. Koža na koži. Njena topla poput sunca kojeg odavno nisam vidio. Moja hladna kao mrazovi. Njene oči. Tako pune života…

Više... »

Hrvati kao ptice selice


Iz Hrvatske je u 2016-oj iselilo 36 436 osoba, najviše mladih. – službeni podatak Državnog zavoda za statistiku. Kako na vas utječe ovaj broj? Kako se osjećate dok ovo čitate? I jeste li išta poduzeli da to spriječite ili to ipak “nije vaš posao”? Koji god portal otvorim u zadnje vrijeme čitam ispovijesti nekog tko je otišao trbuhom za kruhom…

Više... »

Marija Klasiček: Žene koje su se prodale


Lova je bitna. Nemojmo si lagati. Ali kad me neki frajer zanima, pa iskreno zanima me on. Ne želim slušati na koliko je bitnih sastanaka bio taj dan, s kojom važnom facom surađuje, koliko ima svojih firmi i koju makinu vozi. Ja sam tip žene koja hoda s muškarcem, ne s njegovim novčanikom. Ali da, ja sam valjda vrsta koja…

Više... »

Nebo


Savršeno nebo se rasulo ne tisuće kristala, gledam ih kako padaju. Kao sitni bodeži, razasuti svuda po nama. Još uvijek stojim ispred tebe i ne spuštam pogled. Oko nas udaraju vjetrovi, sve se pretvara u prah. Apokalipsa jedne ljubavi. Pretpostavljam da je vrag u pravu bio, kad je rekao da smo odavno prokleti, da nas je uzeo, kad smo poljupcima…

Više... »

Aleja Lipa: Sličica iz djetinjstva


– Milaaaaa! – čuo se dječački glas. – Mila siđi! Što ću reći tvome ocu ako opet padneš?! – protestirala je Liza – Mila! K vragu i usijane glave! – čula sam Tonija kako psuje i naglas se nasmijala. Voljela sam se penjati na najviše grane i promatrati dolinu. Voljela sam miris ranih trešanja i tetkino odobravanje, dok sjedi u…

Više... »

Marija Klasiček: Žena dostojna sebe


Budi snažna. – ponovila sam joj. Zvučalo je više kao naredba, iako je zapravo bilo molba. Nisam je željela tješiti iako znam da je k meni došla po utjehu. Došla je k ženi koja je uvijek znala utješiti, suosjećati, dati svoje rame i obrisati suze. Ovaj put sam osjetila da to neće pomoći. Trebala je od mene čuti istinu –…

Više... »

Treptaj oka


Davno sam si obećala da nikada neću, biti pokorna i tiha, spuštati glavu i gutati suze. Prilagoditi se tebi, svijetu, ikome samo da bi me voljeli? Da bi odobravali. Kome takva lažnost treba? Zar se živi od tuđih hvalospjeva? Zar tuđe je tapšanje po ramenu, neka vrijednost, neko mjerilo? Ma briga me! Vrisnut ću opet! Briga me što nitko ne…

Više... »

Povratnik


Gledala sam u njega očima prestrašene srne, srce mi se spustilo negdje u pete i htjelo zauvijek napustiti tijelo, dok je mirno, s onim svojim uvijenim smiješkom šetao prema meni preko predvorja. Na sebi je imao nacističku uniformu. Kako pobogu? – pomislila sam dok mi je mozak radio ubrzano i pokušavao shvatiti da je ovdje i da je živ i…

Više... »

Marija Klasiček: Kvragu i tuđe mišljenje!


Mnogi ljudi ne vole promjene. Boje ih se i osjećaju se nelagodno ako se nešto van njihove kontrole, pomakne u svemiru kojeg su si posložili da im bude komforan. I sama sam bila takva. Nisam voljela ni baciti pogled van te zone komfora, jer van nje je bio svijet i ljudi. Ljudi koji su drugačiji, ljudi koji osuđuju… a onda,…

Više... »

Zablude


Vidiš kako si mi lijepo lažemo. Niti ja nedostajem tebi, niti ti nedostaješ meni. Nemoj da te zavara ta suza u mom oku, pa ja plačem iz dosade. Nije to zbog nedostajanja, to je zbog lišća, jeseni i kiše. Nisam tužna i nije mi teško. Ne boli me što ne zoveš i ne dolaziš. Preboljela sam, zaista. Krevet mi nije…

Više... »

Marija Klasiček: Ljudi bez lica i duše


Bijesna sam! – odgovaram Ani i krećem pisati kolumnu. Danima slušam mnoge svoje prijateljice kako pate. Bivaju iscrpljene od poslova koje rade za mizernu nazovi plaću, pod palicom nazovi poslodavaca, konstantno maltretirane, podcjenjivane i ugnjetavane, trpe jer imaju obitelji, gladna usta, račune, kredite i neki kakav takav život u kojem žele ponekad i neku sitnicu. Bivaju seljene s odjela na…

Više... »

Marija Klasiček: Kućice u predgrađu


Nije lako biti žena. Ne danas. Ne u ovo vrijeme. U vrijeme kad sve naoko možeš, ali kad dobro moraš birati što ćeš. Nije lako voljeti, a još manje vjerovati. Nije lako predati nekome srce a opet držati figu u džepu, jer nikada nije bilo jednostavnije – njemu, da te prevari, iskoristi, odbaci, a društvu da te osudi, prožvače i…

Više... »

Bez objašnjenja…


Ono prešućeno, ljuto iščekivanje, da se stvari jednom samo dogode. One nervozne riječi, pune nostalgije i čemer između trepavica Ono davno sanjano, davno iščezlo pusto nadanje za malo razumijevanja i nagurane želje u pretijesne ladice bez volje da se srce nekom objasni Ono moje – pusti me i ono tvoje – ne znam. Sve skupa stavljeno negdje po strani, kad…

Više... »

Čovjek sam


Sav moj život Svi moji snovi Sva moja nadanja želje i nevolje Sva previranja Sve iluzije greške i nesigurnosti Svi koraci u nepoznato Jecaji i nemirne luke Svi poljupci i nestašluci, osmjesi, čuđenja i bure svi padovi i ponovni pokušaji durenja i oboren pogled Sve pobjede Svi uspjesi Svaki aplauz i rođendanske torte Sve najbolje moje i najgore moje boja…

Više... »

Zvijer


Sklupčana u travi, nisam znala da li su prošli dani ili sati. Sve se činilo isto. Bila sam samo stvar. Više se nisam osjećala kao ljudsko biće. Nisam željela živjeti. Nisam željela disati. Željela sam ispariti poput jutarnje sumaglice. Ne znam kada i kako su me pronašli. Znam da sam ležala u bolnici i dugo gledala u jednu točku. Osjetila…

Više... »

Novinarske laži skrivene na otvorenom


Volim pisati. Mislim da je to i posve jasno s obzirom na to da sam ovdje i stvorila sam zajedno sa svojim kolegama i prijateljima ovo divno virtualno mjesto. Već dugo potičem druge da pišu, jer ima mnogo skrivenih talenta za koje znam da imaju što reći svijetu. No… nekako mi se čini da u moru pisaca, onih kvalitetnih ima…

Više... »

Rastanak


Ti odlaziš. I zamalo mogu udahnuti tvoje: “zbogom”. Kao strijela padaš, koja nikad nije odapeta. I vidim te kao datum, zaokružen na kalendaru, koji nikad nećemo dočekati. Ali vidjet ćeš, neće to biti samo moja bol I neću samo ja plakati, kad osjetim da me prestaješ voljeti. Kad osjetiš, da te prestajem voljeti. Zato dobro biraj oproštajne riječi, kad odlučiš…

Više... »

Moj vojnik


Diši. – rekla sam si dok sam radila posljednje korake prije ulaska u kuću, koja mi je više bila zatvor nego dom. A jednom sam je voljela. Voljela sam visoke čemprese i veliku trešnju u centru vrta, ispod koje smo ljeti sjedili i satima pijuckali kavu. Voljela sam svoju mirnu ulicu i dolinu u kojoj smo živjeli, sad se čini,…

Više... »

Što smo potrošili…


Na što smo potrošili usne? I poljupce? Na što smo potrošili poglede i maštu? Na ljubav? Ipak mislim da ne. Jer tvoje su riječi bile grube a poljupci neiskreni. Tvoje su ruke bile hladne a pogled ubojit. Na što smo potrošili vrijeme? Na nešto što nazivam tugom. Na ljutnju i priče o boli. Na što smo potrošili život? Zar se…

Više... »

Kvazi Jet set – Balkan style


Lažni sjaj, lažnog balkanskog Jet seta oduvijek me znao dobro zabaviti. Čim je aktualan neki fensi event, tu su svi, poznati i manje poznati, creme de la creme i svi oni koji bi to htjeli biti, pa se šlepaju za slavnima, kao jugić kad zakuha na +35. Imaš one koji su stvarno laureati, ti ljudi za sebe nikada nisu rekli…

Više... »

Možda nisam trebala


Poželjela sam te, a možda nisam trebala. Možda je sebično htjeti ljubav? Što ti mogu pružiti? Osim povremenog zagrljaja i malo strasti? Nikad me nema. Uvijek sam negdje drugdje, u mislima daleko, čak i kad sam s tobom. Poželjela sam te, a nisam smjela. Imaš li sa mnom imalo radosti? Ili živiš u vlastitom, paklu iščekivanja? Paklu kojeg sam skrojila…

Više... »

10 koraka do uspjeha?


Tajna uspjeha? Nemam je. Ne znam čarobnu formulu i ne mogu je napisati u 10 koraka. Ili ipak znam? Moja je tajna u tome da nisam imala plan, a ni asa u rukavu. Voljela sam pisati od kad sam naučila slova i jednog sam dana jednostavno odlučila blogati, ali ne onako kao inače, na nekoj već gotovoj platformi, gdje bih…

Više... »

Iščekivanje…


Na vjetru podrhtava list, umoran i suh, iščekuje jesenske ruke, utješne i snene da ga spuste u mirne snove. Na tepih od inja i u zagrljaj tišine bez previše riječi i bez žalovanja. List zna, tu njegov je kraj da bi nekom drugom stvoru početak mogao doći. I ne ljuti se list ni na ljeto što ga suši ni na…

Više... »

Pobjednici i gubitnici…


Prva jutarnja kava i namjerno izbjegavanje svih obaveza s kojima mi inače započinje dan, zbog spoznaje da će kolumna ili izostati ili biti napisana zbrda – zdola, ako pokažem da sam tu i da me mogu gnjaviti. Fascinantna je činjenica da se ljudi lako prepuste nekom drugom jer, jednostavno izaberu ne razmišljati. Ako postoji netko na koga se mogu osloniti,…

Više... »

Rođena u znaku lava..


U nekom sam trenutku poželjela objasniti sebe – sebi. I zašto sam često bila mrzovoljna i zašto sam uvijek ponavljala iste greške? I zašto sam započinjala priče i stvari a nikad ih završavala i zbog čega me nitko na planeti nije mogao ukrotiti? Rodila sam se vrućeg ljeta davne 1985-e nakon što su doktori odlučili da je krajnje vrijeme da…

Više... »