Tag Archives : poezija

Bol


Bol razbila srce u tisuću dila rasplakala dušu na izmaku ovog umornog mi tila. Bol koja vječno boli od utrobe žene do ladnoga groba bol koja neizmjerno ljubi mene jer je beskonačno gura ljudska zloba. Neizdrživa bol od utrobe žene načinila je humak jadnome životu i prikrila cilu mene. Veronica Tomić

Više... »

Oči boje tuge


Oči boje tuge ljubija si tren sa platna mog života izbrisa sve duge da bi opet bija njen. …….A……. Ona te je ranila tugon ti srce hranila sriću ti zabranila duša ti suzu zbog nje pustila. Zla joj nikad dosta prokletstvo će vas stići za suzu srca mog nije vam oprosta putevima tuge i vi ćete ići. Osvetom te mami…

Više... »

Za umrlog


Bit ću sritna kad ispustin dušu u maloj humci ispod starog bora tamo ladni vitri ne pušu tamo ledena ne osviće zora. Jer humak briše sve ljudske zloće nasilja nema kako se kom hoće. Umrli ne zna za nikakve jade na humku se nikom srića ne krade Dok tilo likuje u krilu majke a duša lagano svemirom giba umrlom su…

Više... »

U mojim napisanim pjesmama


Plakalo je srce od boli plakale i misli u očima duša šta rođena je da voli treperila je strepnjama. Plakalo je sve jer jednostranost boli U odlasku su ostali zagrljaji sunčanog jutra dodiri čežnje u željama gladnog tila u oku sjaj ljubavi za vječno sutra izbrisano nepostojanjem ičega za tebe. Za tebe kao da nikada i nisam bila vrimenom su…

Više... »

Ljubavna


Zemaljski svirači sviraju noćas. A ja i ti, da li stvarni smo? Ili je sve to privid samo, što upravo obmani nas. Strah me neki zatim obuze, pa pojurih’ nekamo, gdje srest ću te. Tebe, koga trebam li? Jer, ti si san s kojim budim se, a noć je ovo privida koja vodi nas tko zna kamo? A putevi naši…

Više... »

Nebo


Savršeno nebo se rasulo ne tisuće kristala, gledam ih kako padaju. Kao sitni bodeži, razasuti svuda po nama. Još uvijek stojim ispred tebe i ne spuštam pogled. Oko nas udaraju vjetrovi, sve se pretvara u prah. Apokalipsa jedne ljubavi. Pretpostavljam da je vrag u pravu bio, kad je rekao da smo odavno prokleti, da nas je uzeo, kad smo poljupcima…

Više... »

Treptaj oka


Davno sam si obećala da nikada neću, biti pokorna i tiha, spuštati glavu i gutati suze. Prilagoditi se tebi, svijetu, ikome samo da bi me voljeli? Da bi odobravali. Kome takva lažnost treba? Zar se živi od tuđih hvalospjeva? Zar tuđe je tapšanje po ramenu, neka vrijednost, neko mjerilo? Ma briga me! Vrisnut ću opet! Briga me što nitko ne…

Više... »

Zablude


Vidiš kako si mi lijepo lažemo. Niti ja nedostajem tebi, niti ti nedostaješ meni. Nemoj da te zavara ta suza u mom oku, pa ja plačem iz dosade. Nije to zbog nedostajanja, to je zbog lišća, jeseni i kiše. Nisam tužna i nije mi teško. Ne boli me što ne zoveš i ne dolaziš. Preboljela sam, zaista. Krevet mi nije…

Više... »

Havanska Besjeda


Kad bi samo na tren zavoljela vječnog putnika. Shvatila bi sve tajne koje krijem u pogledu. Poveo bih te po havanskim ulicama, da osjetiš kako diše Vedado. Pored mirisa istinskog juga, i plaže španjolske krvi. Pa bi preko velikog plaventila ušli u vietnamsku džunglu, i gledali Saigon kako spava. Dok zalazi sunce, ispijalu bi kavu na terasama Casablanke i gledali…

Više... »

Bez objašnjenja…


Ono prešućeno, ljuto iščekivanje, da se stvari jednom samo dogode. One nervozne riječi, pune nostalgije i čemer između trepavica Ono davno sanjano, davno iščezlo pusto nadanje za malo razumijevanja i nagurane želje u pretijesne ladice bez volje da se srce nekom objasni Ono moje – pusti me i ono tvoje – ne znam. Sve skupa stavljeno negdje po strani, kad…

Više... »

Čovjek sam


Sav moj život Svi moji snovi Sva moja nadanja želje i nevolje Sva previranja Sve iluzije greške i nesigurnosti Svi koraci u nepoznato Jecaji i nemirne luke Svi poljupci i nestašluci, osmjesi, čuđenja i bure svi padovi i ponovni pokušaji durenja i oboren pogled Sve pobjede Svi uspjesi Svaki aplauz i rođendanske torte Sve najbolje moje i najgore moje boja…

Više... »

Pod protektoratom…


Nebeska kraljica Moja zaštitnica Svjetlost cjeloživotna Svetost neusporediva Gospa među anđelima U plavetnilu među oblacima Zahvalnost moja ogromna Imperativ da budem što bolja   Lidija Matorić

Više... »

Nakon oluje…


Vrućina je nepodnošljiva Guši me i uznemirava Ja nedovoljno izdržljiva Vrelina prijeti da me usisa A onda – kapi kiše One tihe, najtiše Grmljavina – suprotnost njezina Urla, plaši, preglasno se prolama I sad, nakon mora kapljica Nakon gromova bijesnog urlanja Konačna hladnoća nas osvježava Smiruje, tješi, oživljava Lidija Matorić

Više... »

Iščekivanje…


Na vjetru podrhtava list, umoran i suh, iščekuje jesenske ruke, utješne i snene da ga spuste u mirne snove. Na tepih od inja i u zagrljaj tišine bez previše riječi i bez žalovanja. List zna, tu njegov je kraj da bi nekom drugom stvoru početak mogao doći. I ne ljuti se list ni na ljeto što ga suši ni na…

Više... »

Ubojica…


Zario si zube u moja prsa. Silovito me zabio u pod. Osjetila sam kako mi prsni koš puca. Moji urlici su te samo još više uzbuđivali. Zagrizao si moje srce zadovoljno mumljajući. Poluživa uspjela sam samo treptati. Dok se nisam predala i pustila tami.                                                                                                                                         Amalka Štuka

Više... »

Tvoje riječi…


Tvoje riječi… nekada teške, bolne. Sada se samo odbijaju od mene Tako su lagane da ih odpuhnem, onako kao od šale Pošaljem ih tebi da se njima truješ Kao zmija si. Hladan. Ostavljam te da truneš u otrovu vlastitih riječi i pogrda Tvoje riječi meni su ništa Tebi bit će kazna.   Amalka Štuka

Više... »

Ljubav zabranjena, stvarnost paralelna


Zbog nje propadaju pjesme, ostajući neobjavljene. Zbog nje gasnu zvijezde, ostajući neosvjetljene. Zbog nje ne izađe sunce, ostajući skriveno iza oblaka. Zbog nje blijedi inspiracija, ostajući još jedva mlaka. Ljubavi dozvoljenoj Stvarnost opipljiva Ljubavi zabranjenoj Stvarnost paralelna Daleko smo mi od stvarnosti, zato, voli me na daljinski. Voli me bez neposrednog dodira, daj da ti to bude pokora. Voli direktnim…

Više... »

Ako uopće pamtiš…


Koje su to posljednje riječi, koje si joj izrekao prije kraja? Čime si ju “počastio”? Što ćeš joj zadnje reći, dok ćeš bacati ružu i grumen zemlje, na hladni lijes? Sjeti se što je imala na sebi taj zadnji put i koliko je plakala. Sjeti se, ako možeš, ako uopće pamtiš? Ne brini, ne osjeća ona više ništa. Sada je…

Više... »

Alisa s druge strane zrcala…


Gledala sam u ogledalo tako dugo Dovoljno dugo da me oči zabole Dovoljno dugo da se osuše Boje su se stapale pretapale Obrisi su nestajali Postajali neprepoznatljivi Gledala sam u ogledalo tako dugo Dovoljno dugo da se ne prepoznajem Više nisam bila ona Ona koja me sada gledala Iz ogledala Bila je netko drugi Gledala sam u ogledalo tako dugo…

Više... »

Šetnja po sjećanjima….


..čežnja me vuče.. na naša mjesta.. ….u jedno popodne, u jedan tren… ..u parku tom šetasmo zagrljeni… oko nas cika razigrane djece.. ….šetača sa psima… djedovi i bake sjedoše na klupe…. da odmore umorne noge…. a mi……. …mi držeć’ se za ruke.. raspredali o snovima… našim snovima….. snovima zaljubljenih…. ..kako su daleko sad ti snovi…. kao da nikad ni postojali…

Više... »