Tag Archives : Potpisuje N.B.

Nela Baričević: Kad pomisliš da ne vrijediš…


Djetinjstvo boje vanilije. Mirisa njena također. Lepršava suknjica na vjetru. Zlatnosmeđi uvojci. Prekrižene ruke. Nijansu tiše dijete i pogled u pod. I vjera. Svakako i vjera. Ne toliko u veličanstvenu, nadnaravnu silu, koliko vjera u ljude i njihove dobre namjere. Oduvijek si bila malo tiše dijete, nisi li? Djevojčica koju je svijet znao zaboljeti i onda kada bi svojim mecima…

Više... »

Nela Baričević: Ja nisam tatina princeza…


U moru tatinih princeza ja imam priznati da nisam jedna od njih. Falio mi je tek koji mjesec do drugog rođendana kada sam izgubila svaku šansu da to ikada postanem. Nakon svega, jedan je tata stoga tu priliku nemamo dvaput, zar ne? No ima nešto i u vječnim nedostajanjima. Posebice onima odjevenima u tišinu. Nesuđene tatine princeze ponajbolje znaju koliko…

Više... »

Nela Baričević: Da, slutila sam da mi nismo dopušteni…


„Da.” Mrzila sam latinski, a onda si ti učinio da ga zavolim jednim kratkim šaptom. „Amo te.” – rekao si mi pod petom uličnom lampom na nasipu, gledano iz pravca našeg zagrebačkog Savskog. Ne pitaj me kako se sjećam rednog broja lampe. Ništa me ne pitaj. Tek ću ti reći da sam ti poželjela odgovoriti, vrisnuti svoju ljubav u nebo… pa…

Više... »

Nela Baričević: Spasi me… zar ne vidiš da me boli?


Pomislih vrisnuti – zar ne vidiš da me boli? Zar ne vidiš da mi duša biva ulovljena u klopku prividne slobode i dobro znanih želja? Davnih, davnih… onih dječje nevinih želja. Maštala sam o kakvom drugačijem životu. Drugačijem kakvom svijetu. Svijetu koji mi neće zbrajati propuste kako bi ih nadoknadio kroz kakve osobne nesreće. Maštala sam o tome da sreća…

Više... »

Nela Baričević: Tebi…


Želim ti da svaki svoj nedostatak kojega eventualno vidiš, ili u budućnosti primijetiš, prihvatiš kao dio sebe. Postoje ljudi koje će tvoji nedostaci privući u određenom periodu tvoga života. Vjeruj. Možda nema jednog princa, ili ga barem još dugo neće biti. Pusti sada to. Bitno je njegovati odnose, upoznavati ljude i njihov način reagiranja na situacije te proučavati sebe i…

Više... »

Nepotpisano pismo…


Nije li smisao u sreći? Nije li oduvijek smisao bio u sreći? Čak i ako je ta sreća pomnožena tek s jednim komadom neba i pokojom zrakom Sunca? Nije li dosta? Nije li čovjeku katkada i previše plutati u moru izobilja u kojemu onako pogubljen više ne zna što privući, a što udaljiti od sebe? Gomila stvari. Gomila namočenih kutija.…

Više... »

Pročitaj nakon što odem…


Sjećam se kako mi je te maglovite i hladne rujanske večeri pružio nemarno preklopljen papirić. „Pročitaj nakon što odem.“ – rekao je drhtećim glasom. Zaleđena, u tom sam trenutku pomislila: „A što imam išta čitati onda kada odeš. Ni svi romani svijeta, ni sve knjige za samopomoć, ni svi redci svjetskih stručnjaka… neće me se ticati. Neće se ticati nas.“ No, nisam mu to…

Više... »

I sreća se uči…


Zvuk lomljenja srca. Osjećaj propadanja duše u ponor. Snažno nedostajanje sebe okolini isporučeno kao enormno nedostajanje tebe. Nas. Barem neka misle da sam ostala samoj sebi blizu. Što sam ja imala od tvoga skrušenog pogleda koji je isporučio konačnu odluku pred moj pad? Što sam ja imala s nabijanjem razloga nakon godina vezivanja svega svoga uza sve tvoje? Nemojmo se…

Više... »

Znate… ja vam baš i ne vjerujem


Znate…  ja vam baš i ne vjerujem da svaka ptica naposljetku poleti svome jatu. Ne vjerujem u sudbine i ne vjerujem da nam samo s jednim, među milijardama drugih, može biti lijepo. Ne vjerujem ni u pogrešne izbore i kriva skretanja. U ništa vam ja to ne vjerujem! Suludo bi bilo da naše tijelo zimi samo jedna od milijardi drugih…

Više... »

Ove mi noći šetaš po koži…


Ove mi noći šetaš po koži. Dodirujući me vršcima svojih prstiju nailaziš na moje rane. Već uronjena u snove dopuštam ti da povedeš ovu igru. Oči mi se sklapaju i ja odavno mašem ovom danu kao svojem posljednjem, osobnom, čuvaru. Znam. Još kako znam da kada utonem u san, ovako prepuštena tebi, postajem ranjiva. Ipak si dozvolim taj rizik, jer…

Više... »

Mostovi života…


Život voli mostove. Voli ih graditi. Jednako tako, rekla bih, voli ih rušiti. Opakim i posljedično bolnim detonacijama voli spašavati zanesenjake poput mene. Sanjare. Skamenjene nas tako život u posljednji trenutak povlači s urušavajućeg mosta. Jedan je od mojih mostova bio i on. Tijekom smo prvih izlazaka podizali konstrukciju. Bili smo tako ponosni misleći da gradimo najviši i najljepši most.…

Više... »

Žene koje šutke podnose šamare…


Poznajem mnogo žena koje podnose. Šutke hodajući. Piljeći u pod. Uvijek mislima više vezane za druge, no za sebe. Lavice koje podnose lepezu prišivenih im epiteta koje nitko s „Popisa poželjnih osobina” ne bi za sebe izabrao. Čini se kako te moje žene na svim frontama čekaju tek nečiji ostaci. Ostaci satnice njihovih muških kolega. Ostaci mjesečne plaće kada zadovolje…

Više... »

Čuvarica nade…


Noćas u ruci svom silinom bića držim stisnutu olovku sjete. Tinta koja iz nje izlazi, taman ju pobojali u najkričavije boje, i dalje je tek tinta očaja i tuge. Riječi koje ispisuje i dalje su dijelom stihova posljednje slavujeve pjesme. Često mi pišete i pitate me kako mi uspijeva usprkos svoj silini negativnosti koja, iza kojeg god ugla hoćete, pruža…

Više... »

Bljesak života danas…


Trebalo mi je gotovo 30 godina da prestanem željeti da sam u datom trenutku na nekom drugom mjestu. Zbilja, uručila sam otpusno pismo željama namjernicama koje teže mijenjanju radi mijenjanja samog. Zreloj su „ja“ sada draže one koje u zatečenom stanju žele napredak. Prestala sam željeti da su ljudi oko mene „ma samo u te dvije-tri stvari“ drugačiji. Ranijih dana…

Više... »

Ja, klinac, pamtim gdje sam bio ’91.


Kladio bih se da je bio ponedjeljak. Tako je. Ponedjeljak. Jedanaesti ožujka 1991. Izdajnički Sunčan dan. Ili bi tako zapravo trebali izgledati svi dani u kojima djeca bacaju grumen zemlje na grob svojih roditelja? Ona je bila to dijete. Ja sam bio onaj koji ju je gledao dok se opraštala od svoga tate. Kolateralna žrtva obaveznog odaziva na sprovod. Slučajni…

Više... »

Zarobljenici „ako“ kulture…


Priznajem, naprosto uživam voziti se tramvajem. Za mene je to sve samo ne uzalud potrošeno vrijeme. Još ako sam te sreće pa uspijem uloviti jedan od rijetkih, starih, tramvaja time bolje. Za potpuni ugođaj tada će nedostajati samo koja kap kiše. Naime, za kišnih vožnji gledajući kroz prozor zamišljam strane, nedostižne mi, svjetove. I baš kao što se kapi kiše…

Više... »

Povedi mi ljubav…


Povedi mi ljubav u život kojemu svjedok neću biti. Kada posljednji put budeš dolazila u kuću svojega djetinjstva povedi mi ljubav na izlasku. Ostavi pred vratima snove neispunjene. Metalne. Teške. Sjećaj se. Sjećaj se i za mene. Kako si kupala lutkice u lavoru s bakinim sapunom za rublje. Pomagala mi svojim slabašnim ručicama čistiti lješnjake. Kako si se samo ljutila…

Više... »

Imaš li ti svog heroja?


Heroji odlaze tiho. Dostojanstveno. Heroji ne bude iz sna kada osjete da je došao trenutak. Oni se opraštaju na sebi svojstven način. Oni osjećaju da je ljubav, koju oni koji ostaju gaje prema njima, upravo neprocjenjiva. I ne boje se. Odlaze s osmijehom u nadi da ćete i vi dotaknuti barem komadić toga dalekog sna. Kako vrijeme prolazi, tako će…

Više... »

Čuješ li kako ti šapćem da mi pričaš?


Znam da je kasno i da ni vrijeme ni mjesto nisu na našoj strani, no trebam neki dokaz da ovih dana živiš za isto. Osjećam se čudno pišući strancu no trebam barem kakve sitne znakove tvoje duše mojoj. Barem kakav sitan trag olovke na papiru. Pa čak i da prekrižiš napisano, veselilo bi me vidjeti status „typing“. Što smo ti…

Više... »

Varat ću te…


Beskraju moj, unatoč tome što nas je vrijeme izigralo ja se još uvijek prije sna sjetim tvojih riječi: „Ljepota je bila njeno drugo ime. Svi ih mi imamo. Naša druga imena. Vidite… moje je bilo Beskraj. Sve što nam je bilo potrebno je samo jedan trenutak u vremenu. Ipak, naše puteve ne ispisuje sreća pa i taj jedan trenutak u…

Više... »

Kako misliš “nemam tatu”?


Sjećam se, brojala sam kojih pet-šest godina, kada je meni i vojsci mojih malih prijatelja za uobičajene prepirke prišla jedna od mama. Dječja posla kako bi neki rekli, a ja vam se danas više i ne sjećam razloga te šmrkave svađe. Ipak, pamtim njene riječi. U momentu kada mi prijatelj reče: “Zvat ću ti svog tatu!”, žena se u isti…

Više... »

Čuvari prošlih svjetova…


Živi mi mrtvaci govoriše da se od sjećanja ne živi i da se suze čuvaju za trenutke posebne žalosti. “Čemu suze? Ta nije ti nitko umro.”, kazaše mi. Neuvjerljive mi bijahu te njihove spoznaje. Prosipaše ih olako, kao i svako svoje zbogom. Ne mogu ja tako. Katkad bi voljela okusiti slatkorječivu pobjedu. Ples ega. Odrešito rezanje prošlosti. Stoičko odbijanje. Katkad…

Više... »

Što kažeš na još jedan krug nas?..


Dopusti mi da ti priznam kako te neprestano susrećem u odrazima mokrih ulica. U odrazima koje nebeske suze kreiraju na od života napuštenom pločniku. Dušo, tako me od odlaska posjećuješ. Neke bi vrištale od boli, a ja se na to samo tupo nasmiješim. Zaiskri mi oko srca, nekoliko mi stanica pregori, krv se uzbukta, pa progutam knedlu, otjeram si suze…

Više... »

Poruka u boci…


Nađimo se u ponoć na starom mjestu. Na okretištu nad Savom. Sjećaš se kako smo u to doba, godinama unatrag, jurile kući dok je za nama odzvanjao smijeh? Noćas nas pak tišina našega odnosa gura zaboravu. Znam, o još kako znam, podivljat će naša splav od utega ove nesalomljive pustoši. Ne zamjeri joj. Taj zabačen kut svijeta navikao je na…

Više... »

Razbijena iluzija ljubavi…


Gledala sam te jutros kada si napuštao našu skromnu kvadraturu odlazeći na posao. Gledala sam te kako se spuštaš stepenicama zgrade u kojoj živimo i prisjetila se svoje smiješne prognoze od tek koji mjesec za ovu ljubav. Danas sam sigurna kako je istina da nema toliko mjeseci u koliko bi ova ljubav mogla stati. Postoje, naime, svemirske ljubavi. Barem ljudi…

Više... »

Pismo hrvatskog pilića…


Mjesto radnje: kokošinjac Vlade RH Vrijeme radnje: postizborno doba Likovi: pilići, kokoši i pijetlovi RH Drage moje sugrađanke i sugrađani, tek što sam stigla ocijenili ste me. Okupali. Nadjenuli mi ime. Ne žalim se. Moja je obitelj sjajna i ljubav koju primam nemjerljiva je. No svejedno, oprostite mi što ne mogu ostati slijepa na to da ste nerijetko zamišljeni, nesigurni,…

Više... »

Koliko koraka od gužve do pustoši?


Činjenica zaglavljena u perfektu. Jedna je klupa nekoć bila premala da bi se na nju utrpala sva najbolja prijateljstva. U to smo doba svakodnevno morali žicati roditelje za pet minuta više jer se, kako smo ih uvjeravali, javna rasvjeta upalila baš kada je postalo najzabavnije. Prava je istina bila da nam u to vrijeme ni cijeli dan ekstra ne bi…

Više... »

Šapnut ću ti danas što nikom drugom nisam…


Šapnut ću ti da se bojim gubiti i da se ne divim snazi koja proizlazi iz patnje, koja dolazi s gubitkom voljenoga bića. Vjerujem da stvarno nema ništa velebnog u toj patnji. Šapnut ću ti i da život nastavlja teći. Iako te živcira njegovo neprekidno otjecanje. Strahovito te živcira i krug boli u kojemu si zarobljen. Živcira te nemoć duha…

Više... »

Niti za ustati, niti za odustati…


S vremena na vrijeme probudi me tako neki nemir. Drma me iz sna. Praktički mi naređuje otvoriti oči. Što ću… poslušam ga. Sjedim tako na krevetu i gledam u dan. Niti mi je za ustati i boriti se. Niti za odustati. Stoga se uspravno sjedeći prepuštam koji trenutak sudbini… Ne predugo. Taman koliko mi je potrebno da razbistrim i umirim…

Više... »

Sve ono što se prešuti bivšim ljubavima…


Junače našega vremena, dopusti da ti kažem. Dopusti da ti nakon godina šutnje kažem da me noćas presjekla neka davna težnja. Ma znaš već, presjeklo me na onom istom mjestu na kojemu si nakon kakve spačke znao provjeravati kuca li još, kuca li za tebe to moje srce. U tvojim bih se rukama tada posve umirila. I bilo bi dobro.…

Više... »