Tag Archives : Potpisuje N.B.

budućnost, duša, nada, ljubav, potpisujenb

Nela Baričević: Što te čeka…


„Kada bih ti pružio priliku da saznaš što te u budućnosti čeka bi li ju iskoristila?“ – pitao me starac tog tmurnog jutra na meni najdražem jezeru čija je, vjetrom namreškana površina, stajala ukrašena otpalim lišćem s obližnjeg drveća. U trenu nastupim kao da sam jedva dočekala da pred nekim strancem istresem dušu. Da bez promišljanja odbacim teret prošlih mjeseci,…

Više... »

Nela Baričević: Jednom kad budeš stara…


Kad jednom budeš stara. S bolnih, otečenih i kvrgavih nogu kad padneš u najbližu fotelju i kada ti fragmenti davno proživljene mladosti počnu plesati pred očima, slobodno isplači sve one suze koje si kao divlja i trnovita, suviše ponosita, mladica na olujnom vjetru odbijala isplakati. Neka ti suze mute vid dok žališ. Svakako, slobodno žali. Zavidi mladima na onome što…

Više... »

Nela Baričević: I opet biram tebe…


Koračajući kroz život sa suigračem gradimo svoje sutra. Taj je suigrač naš joker i naše ekstra. Naš je to ključ u bravi i naše spuštene rolete. Sigurna ulaznica u svijet snova i mašte, a za koju smo se zauvijek pretplatili u intimnosti naših misli onoga dana kada nam je sinulo kakvo je ovaj svijet sivilo bez naše zlatne karte. Zapravo,…

Više... »

Nela Baričević: Hoćeš li biti moj prijatelj?


Kap neiskvarenosti u oceanu kojim, gacajući usamljeni po mokrim ulicama i loveći te rijetke slatke kapi na dlan, svi plutamo – e to su djeca. Niz su pitanja, ali i samootkrivenih odgovora. Ipak, odmaknemo li se od romantičnog pogleda na djecu, oni su ti koji također vrlo vješto, vrlo glasno i vrlo odrešito znaju tražiti – svoje! Mala ega koja…

Više... »

Nela Baričević: Ja te ne vidim ovdje, tata…


Jutros ovo mrzlo mjesto ne bi moglo ugrijati ni tisuću sunca. I da im jačinu odaslane svjetlosti pomnožimo zbrojem suza koje će danas padati po grobovima to ne bi bilo dosta da otopli ovo najljepše groblje. Što ljudi sve neće mjeriti. Što sve neće ocjenjivati, procjenjivati, gurati pod povećalo… Promatram. Upijam. Tolike se svijeće pale, a ja te zarobljenog u…

Više... »

Nela Baričević: Napuštamo li prekasno roditeljsko gnijezdo?


Prvi plač. Prvo podizanje grudnoga koša. Prve suze. Prva sudaranja s vanjskim svijetom. Probijanje posljednje brane koja nas drži u komfornoj zoni mira. Pažljivo unošenje u dom i polaganje u kinderbet. Pokrivanje dekicom. Širom otvorene oči kojima se vid tek ima razbistriti i baby rozi bodi s nacrtanim suncima. Milovanje majke kao milovanje anđela. Zalijevanje pupoljka pažljivim djelima i ranije…

Više... »

Nela Baričević: Pamtim te…


Miruj. Budi posve tih tamo gdje jesi. Gdje te put života, ta katkada sablasno pusta, krivudava cesta odvela. Miruj i shvati. To što te puštam da mi kroz medom slijepljenim trepavicama mukom sklizneš niz uzavrele obraze ne znači da te ne pamtim. I to što se poletna veselim budućim jutrima u tvome odsustvu ne znači da te ne nosim sa…

Više... »

Nela Baričević: Sve riječi koje Predrag nije izgovorio…


“Je li priča priča ako govori o stvarnome životu? Je li san san ako smo ga do jučer živjeli na svakom koraku? A bol? Je li bol bol ako apsolutno zauzima tvoje tijelo i tvoje misli ne ostavljajući ti ni mrvice nade pa da ih makar kriomice izvlačiš iz rukava i glumiš kakvu tupu sreću?” – zapisah crticu među memoare…

Više... »

Nela Baričević: U naivnoj naprtnjači stajaše tek jedna jedina srećka…


Usprkos tek rođenu Suncu hodala sam pretežno tamnim ulicama na kojima sam susretala ljude iščeznula osmijeha. Dupkom pune ulice, a nigdje ne vidjeh stranca koji, barem u kakvoj naivnoj naprtnjači propalih srećki, donosi smiješak. Nigdje ne bi razvučenih usana popraćenih istresanjem nutrine kroz osušeno, stisnuto grlo. Nigdje ne bi iskre u očima. Pa taman da se ogledala i u crno-bijeloj…

Više... »

Nela Baričević: Koje boje osjećaja nosiš tik do moga imena?


Zaboravi sada na teške, stoljetne riječi. Na sve optužbe, šaputanja, moranja i trebanja, molim te, zaboravi. Kasno je. Još sinoćnje rane nisu zacijelile. Zaboravi sve, pusti, i pogledaj me. Zaliječi mi dušu bojom svog prethodnog osjećaja spram mene. Osjećaja koji te držao na mome putu prije metalna, tmurna, okretanja leđa bez pozdrava. Prije crnila. Ma pogledaj nas sada. Sat iznad…

Više... »

Nela Baričević: Broje li se suze samohrane majke duplo?


Majčice, budi mi hrabra za onda kada ću morati otići. Majčice, znaj da sam do sada nebrojene noći provela razmišljajući kako ću za sobom posljednji put zatvoriti vrata svojega doma onda kada ih sljedeći put imam otvoriti kao gost. Jednom ću ti priznati da iz tih beskrajno besanih noći dolaze i one crne, razvodnjene mrlje na rukavima friško oprane spavaćice.…

Više... »

Nela Baričević: Dušo, duše trebaju konačno zbogom…


Ona. Nježan nanos omiljenog rumenila. Kap-dvije fejk hypnotic parfema. Crna haljina pristojne dužine. I najlonke. Obavezno najlonke. Srce u grudima? Tu je. Kuca. Za sad se ne trudi iskočiti. Žena hrabrost kao omiljenu masku, paralelno namještanju haljine pred ogledalom, skuplja u svoja četiri zida. Katkad mi se čini da sve vrline ovoga svijeta nabacujemo na obraz prije nego li izađemo…

Više... »

Nela Baričević: Djevojčica koja je čuvala granicu Istoka i Zapada…


Iskusila sam oboje. I Istok i Zapad. Produkt sam nedozvoljene ljubavi, neodvojive vjere koja se nije imala pravdati ničim doli osjećajima. Muslimani na jednoj strani. Katolici na drugoj. Prva je strana mamina. Druga tatina. Devedesete. Rat. I moje uplakane, srneće oči koje su najranije riječi na površinu iznosile suzama duše. Još naprosto bijah premalena da bih rukom ispisivala što mi…

Više... »

Nela Baričević: Osvijetlit ću ti most…


Došla sam ti reći da ima nade. Došla sam ti reći da ima nade i da ključevi brave iza koje se skrila vise svakome od nas oko vrata. Malena, za tvojim vratom također. Vidjela sam te mladu. Godinama prije. Vidjela sam te kako se smijuljiš, rukom prekrivajući usta, gledajući sve one romantične filmove i znala sam da vidiš vas. Mladost…

Više... »

Nela Baričević: 2:09 – Rak…


Bilo je 2:09. U pitanju je bio mail. U razlogu je bio rak. U odgovoru je bila smrt. Oprostite mi… Počela sam pisati sasvim drugačiji tekst. Taložiti osmijehe i sreću. A onda je stigao mail od kojeg mi je sve tijelo protrnulo. Pripremala sam osmijeh i suze radosnice, a onda me jedan tragičan događaj silovito povukao za ruku i uvukao…

Više... »

Nela Baričević: Pismo djeteta…


Učite me. Učite me kako da hodam po špagi i kako da se držim za okolne ograde. Učite me kako da nastavim niz. Kako da se bojim života. Dajete mi sigurnosne upute i zahtijevate konstantna izvješća. Nikada ni na tren niste pomislili da biste me trebali naučiti na koji da način izazovem život. Kako da ga natjeram da sasluša viziju…

Više... »

Nela Baričević: Kad pomisliš da ne vrijediš…


Djetinjstvo boje vanilije. Mirisa njena također. Lepršava suknjica na vjetru. Zlatnosmeđi uvojci. Prekrižene ruke. Nijansu tiše dijete i pogled u pod. I vjera. Svakako i vjera. Ne toliko u veličanstvenu, nadnaravnu silu, koliko vjera u ljude i njihove dobre namjere. Oduvijek si bila malo tiše dijete, nisi li? Djevojčica koju je svijet znao zaboljeti i onda kada bi svojim mecima…

Više... »

Nela Baričević: Ja nisam tatina princeza…


U moru tatinih princeza ja imam priznati da nisam jedna od njih. Falio mi je tek koji mjesec do drugog rođendana kada sam izgubila svaku šansu da to ikada postanem. Nakon svega, jedan je tata stoga tu priliku nemamo dvaput, zar ne? No ima nešto i u vječnim nedostajanjima. Posebice onima odjevenima u tišinu. Nesuđene tatine princeze ponajbolje znaju koliko…

Više... »

Nela Baričević: Da, slutila sam da mi nismo dopušteni…


„Da.” Mrzila sam latinski, a onda si ti učinio da ga zavolim jednim kratkim šaptom. „Amo te.” – rekao si mi pod petom uličnom lampom na nasipu, gledano iz pravca našeg zagrebačkog Savskog. Ne pitaj me kako se sjećam rednog broja lampe. Ništa me ne pitaj. Tek ću ti reći da sam ti poželjela odgovoriti, vrisnuti svoju ljubav u nebo… pa…

Više... »

Nela Baričević: Spasi me… zar ne vidiš da me boli?


Pomislih vrisnuti – zar ne vidiš da me boli? Zar ne vidiš da mi duša biva ulovljena u klopku prividne slobode i dobro znanih želja? Davnih, davnih… onih dječje nevinih želja. Maštala sam o kakvom drugačijem životu. Drugačijem kakvom svijetu. Svijetu koji mi neće zbrajati propuste kako bi ih nadoknadio kroz kakve osobne nesreće. Maštala sam o tome da sreća…

Više... »

Nela Baričević: Tebi…


Želim ti da svaki svoj nedostatak kojega eventualno vidiš, ili u budućnosti primijetiš, prihvatiš kao dio sebe. Postoje ljudi koje će tvoji nedostaci privući u određenom periodu tvoga života. Vjeruj. Možda nema jednog princa, ili ga barem još dugo neće biti. Pusti sada to. Bitno je njegovati odnose, upoznavati ljude i njihov način reagiranja na situacije te proučavati sebe i…

Više... »

Nepotpisano pismo…


Nije li smisao u sreći? Nije li oduvijek smisao bio u sreći? Čak i ako je ta sreća pomnožena tek s jednim komadom neba i pokojom zrakom Sunca? Nije li dosta? Nije li čovjeku katkada i previše plutati u moru izobilja u kojemu onako pogubljen više ne zna što privući, a što udaljiti od sebe? Gomila stvari. Gomila namočenih kutija.…

Više... »

Pročitaj nakon što odem…


Sjećam se kako mi je te maglovite i hladne rujanske večeri pružio nemarno preklopljen papirić. „Pročitaj nakon što odem.“ – rekao je drhtećim glasom. Zaleđena, u tom sam trenutku pomislila: „A što imam išta čitati onda kada odeš. Ni svi romani svijeta, ni sve knjige za samopomoć, ni svi redci svjetskih stručnjaka… neće me se ticati. Neće se ticati nas.“ No, nisam mu to…

Više... »

I sreća se uči…


Zvuk lomljenja srca. Osjećaj propadanja duše u ponor. Snažno nedostajanje sebe okolini isporučeno kao enormno nedostajanje tebe. Nas. Barem neka misle da sam ostala samoj sebi blizu. Što sam ja imala od tvoga skrušenog pogleda koji je isporučio konačnu odluku pred moj pad? Što sam ja imala s nabijanjem razloga nakon godina vezivanja svega svoga uza sve tvoje? Nemojmo se…

Više... »

Znate… ja vam baš i ne vjerujem


Znate…  ja vam baš i ne vjerujem da svaka ptica naposljetku poleti svome jatu. Ne vjerujem u sudbine i ne vjerujem da nam samo s jednim, među milijardama drugih, može biti lijepo. Ne vjerujem ni u pogrešne izbore i kriva skretanja. U ništa vam ja to ne vjerujem! Suludo bi bilo da naše tijelo zimi samo jedna od milijardi drugih…

Više... »

Ove mi noći šetaš po koži…


Ove mi noći šetaš po koži. Dodirujući me vršcima svojih prstiju nailaziš na moje rane. Već uronjena u snove dopuštam ti da povedeš ovu igru. Oči mi se sklapaju i ja odavno mašem ovom danu kao svojem posljednjem, osobnom, čuvaru. Znam. Još kako znam da kada utonem u san, ovako prepuštena tebi, postajem ranjiva. Ipak si dozvolim taj rizik, jer…

Više... »

Mostovi života…


Život voli mostove. Voli ih graditi. Jednako tako, rekla bih, voli ih rušiti. Opakim i posljedično bolnim detonacijama voli spašavati zanesenjake poput mene. Sanjare. Skamenjene nas tako život u posljednji trenutak povlači s urušavajućeg mosta. Jedan je od mojih mostova bio i on. Tijekom smo prvih izlazaka podizali konstrukciju. Bili smo tako ponosni misleći da gradimo najviši i najljepši most.…

Više... »

Žene koje šutke podnose šamare…


Poznajem mnogo žena koje podnose. Šutke hodajući. Piljeći u pod. Uvijek mislima više vezane za druge, no za sebe. Lavice koje podnose lepezu prišivenih im epiteta koje nitko s „Popisa poželjnih osobina” ne bi za sebe izabrao. Čini se kako te moje žene na svim frontama čekaju tek nečiji ostaci. Ostaci satnice njihovih muških kolega. Ostaci mjesečne plaće kada zadovolje…

Više... »

Čuvarica nade…


Noćas u ruci svom silinom bića držim stisnutu olovku sjete. Tinta koja iz nje izlazi, taman ju pobojali u najkričavije boje, i dalje je tek tinta očaja i tuge. Riječi koje ispisuje i dalje su dijelom stihova posljednje slavujeve pjesme. Često mi pišete i pitate me kako mi uspijeva usprkos svoj silini negativnosti koja, iza kojeg god ugla hoćete, pruža…

Više... »