Tag Archives : priča u nastavcima

Aleja Lipa: Kako fina dama postaje kurtizana


Ljudskost. Ta riječ koja bi u meni trebala buditi osjećaj topline, pripadanja, snage i duhovnosti, a nadasve intelekta koji nas odvaja od životinja. Ali ne osjećam to. I tko sam ja zapravo da o njoj govorim? Tko sam više da sebe smatram sucem, porotom i egzekutorom? Sada sam samo još jedna obična, sitna duša, prljava iznutra i izvana. Lice mogu…

Više... »

Tajna plavog šala I dio: Poziv u noći


Bilo je dva sata iza ponoći i san joj nije dolazio u posetu. Naprotiv, oči su joj u polutami sobe bile širom otvorene, a glava puna misli. Ličila je na sovu. Dodatno joj je smetala grmljavina u daljini, jer nije imala strah ni od čega, osim od lupanja gromova. Udari groma su bili sve bliži i jači, te se pokrila…

Više... »

Skandal III dio: Princ lutalica


Moćni mišići su igrali pod njegovom zategnutom kožom dok je bijesno udarao u boksersku vreću. Činilo se da će je prepoloviti na pola udarcima u kojima je bio sav gnjev koji je godinama plamtio u njemu. Taj gnjev ga je pogonio, bio mu je droga bez koje ne bi mogao funkcionisati. Toliko je bio navučen na njega i želju za…

Više... »

Aleja Lipa: Točka nestajanja


Od primitka brzojava iz Zagreba, do trenutka dok smo sjeli u kola prošlo je nekoliko sati, ali meni je izgledalo kao da su prošle minute. Shvativši da ću tu vožnju morati otrpjeti u društvu kojeg sada ni pošto ne bih birala, svojski sam odlučila biti posve hladna i oprezna, umjetno ljubazna i spremna na sve. Od trenutka kad sam odlučila…

Više... »

Aleja Lipa: Sličica iz djetinjstva


– Milaaaaa! – čuo se dječački glas. – Mila siđi! Što ću reći tvome ocu ako opet padneš?! – protestirala je Liza – Mila! K vragu i usijane glave! – čula sam Tonija kako psuje i naglas se nasmijala. Voljela sam se penjati na najviše grane i promatrati dolinu. Voljela sam miris ranih trešanja i tetkino odobravanje, dok sjedi u…

Više... »

Susret u hotelu…


Stajala je u kupatilu, gledajući u svoj odraz u ogledalu. Ušuškana u mekani frotir ogrtača, skrivena iza mirisa nje i njega i njihove ljubavne igre od maloprije. Još uvijek je razmišljala o prizoru njegove prosijede glave između njenih nogu, igri njegovog jezika i njenim rukama koje mu prolaze kroz tu srebrom prošaranu kosu. Kako je samo uživala u prizoru na…

Više... »

Biti potpun u Gradu Zvanom Čežnja…


U prvim danima ispod zvijezda Grada Zvanog Čežnja, spoznaje o mojem postojanju uzele su maha. Pitala sam se tada, tko sam ja? Znam li doista odgovor na ovo pitanje? Odgovor bi glasio otprilike ovako, prepun kontradikcija, prepun šarenila mojeg bića: ja sam N., djevojka u kojoj leži još mnogo drugih djevojaka. Jedna je Spisateljica, druga Svadljivica, treća Partijanerica, četvrta Svjetska…

Više... »

Aleja Lipa: prodane duše


 – Uzimate li ovog čovjeka za svog zakonitog supruga? – pitao je matičar. U grudima mi je sve tutnjilo, ali na licu se nije vidjelo ništa. Čak ni krvi nije bilo u mojim obrazima. Poput mirne vode, zrcalne i tihe, takvo mi je bilo lice. – Da. Matičar nas je proglasio mužem i ženom, a svi su ustali i vrisnuli:…

Više... »

Grad Zvan Čežnja


Zovem se N. Prije mnogo milijuna minuta, bila sam samo kovrčava djevojka čiji su dani protjecali u razmišljanju o nekim drugim vremenima, o vremenima koja su me činila sretnijom. Ili se barem tako činilo. Vrckava projekcija kojekakvih filmova iz mojeg života bila je usidrena duboko u meni i bila je jedina stvarna imovina koju posjedujem. No, kao što iznenadan nestanak…

Više... »

Zvijer


Sklupčana u travi, nisam znala da li su prošli dani ili sati. Sve se činilo isto. Bila sam samo stvar. Više se nisam osjećala kao ljudsko biće. Nisam željela živjeti. Nisam željela disati. Željela sam ispariti poput jutarnje sumaglice. Ne znam kada i kako su me pronašli. Znam da sam ležala u bolnici i dugo gledala u jednu točku. Osjetila…

Više... »

Jednoga se bojim – ne biti dostojan svojih patnji…


Jedinstvenost. Nešto što se cijeni. Utipkajte tu riječ u Google. Naći ćete pregršt zanimljivih, inspirativnih i nadahnjujućih hvalospjeva jedinstvenosti. Istina, nema ništa ljepše od sposobnosti da budeš svoj. Meni je pak oduvijek bilo zanimljivo društvo koje, dok na jednu stranu potiče ljude da budu svoji, na drugu masakrira svakog individualca u pokušaju da se istakne. Kakav ste tretman dobili svaki…

Više... »

Pavle 9…


Oči su mu zaiskrile kada je ugledao svoju Hercegovinu. Iz svoga sela je otišao kao bijeda, kao najjadniji od najjadnijih a sada se vraća kao gospodin, kao pukovnik, ma kao aga. Zaplakao je kada ju ugledao onaj kamen. Zaplakao je kada ga je ovo proljetno sunce obasjalo, kada je ugledao da i u jeku rata njegov narod radi, bar ono…

Više... »

Pavle 8…


Mnoge bi Pavlova situacija promijenila, mnoge bi usporila, ali njega, njega je učinila mnogo drugačijim, bržim, ažurnijim. Toga jutra se samo prekrižio, nekako sa sumnjom. Krstio se i davao život u zalog Bogu, znajući da griješi i da i ovo jutro polazi griješiti. Okupao se, namirisao najdivnijom mirodijom koju je dobio na poklon, od svoje zadovoljne ljubavi, obukao vojničko odijelo,…

Više... »

Pavle 7…


Znao je da je ovo period koji mora proći, period koji će ga ojačati bez obzira na to što je daleko od doma, daleko od onoga što mu je pružalo sigurnost i mir. Znao je da će upoznati novu kulturu, novu tradiciju i koliko god bilo teško, stiče iskustvo za cijeli život. Znao je da će jednoga dana, taman to…

Više... »

Pavle 6…


Sam se nije mogao isčuditi. Ovo je za Pavla bio šok. Mostar je prema Beču bio selendra, kakva je njegovo selo prema Mostaru. Hajde, u glavu mu je ulazilo da muškarac bude u odijelu, ali pobogu, šta je ona žena stavila šeširinu na glavu, a jesen.  Niti sunce prži, nit’ kiša pada. I dok se on tako čudio, onaj vojnik…

Više... »

Često ga sluša i gleda njegova mudra susjeda…


»Prekini već jednom«, javi se Sova Sofija sa susjednog stabla. »Toliko si glasan da mi ne pomaže ni spuštanje ušiju, još uvijek te čujem!« Djetlić prestane pjevati, namjesti frizuru i kaže: »Ali Sovo… Pa moje su pjesme tako lijepe, tako melodične, tako ugodne za uši… Ne shvaćam zašto ih uvijek spuštaš kada zapjevam.« »Spuštam ih jer mi je priroda na…

Više... »

Memento mori…


Cijelu noć proveo sam pored nje. Ne znam zašto. Nisam dužan to da radim. Mirno je spavala sve vrijeme, 14 sati, kao da nije htjela da se budi. Kao da nešto čeka. I čekala je. Majka je spavala u stolici pored kreveta. Izašla je samo jednom, oko 4 ujutru, do kafeterije i na brzinu popila kafu. Vratila se odmah i…

Više... »

Pavle 3…


Zimski dani su postajali sve kraći, a noći su bile sve duže. Daleko prije zadnjeg zvona, svi su bili u kući i uz svijetlo svijeće molili, pleli, ili slušali radio. Manda nije imala radio, pa je zato Pavlu pripovijedala sve one priče koje je čula ili je nekada i sama izmišljala. Pavle samo šutio i slušao, dok je u ćošku…

Više... »

Memento Mori…


Soba je bila puna balona. Gotovo da je neko mogao nazvati i lijepom. Sa lijeve strane kreveta bilo je i par buketa cvijeća. Bilo je tamno, jer su roletne bile spuštene da joj ne smeta svjetlost dok spava. Okititi bolničku sobu mi je izgledalo tako ironično. I bezveze. Ona se bori za život, a oni slave njen rodjendan. Nema smisla.…

Više... »

Pavle 2…


Ljeta Gospodnjeg 1884. godine na ovaj svijet dođe Pavle. Pri samom porodu bijaše neželjen od oca i babe, ali ga Ruža gledaše kao najljepše stvorenje koje joj je  dao dragi Bog. Rodi sama bez ičije pomoći, odreza sama pupak i tada počne dozivati Ivušu. – „Majko, majko, dolazi ovamo“, suznim glasom naredi Ruža. Stara se Ivuša poče dovlačiti kao da…

Više... »

Važan trenutak…


Nije trebalo dugo da ju primijeti. Stajala je na kraju ulice nikada ljepša. Zagledao se u njeno lice i zaneseni pogled. Zaželio se javiti i zagrliti. Poželio je puno toga. Kao recimo, priznati joj da je nešto najljepše što je imao, da ju nikada i nije prestao voljeti. S druge strane, znao je da to ne može napraviti. Ne može, jer već ju je…

Više... »

Pavle – I


Prvo poglavlje   I dok su crkvena zvona pozivala na molitvu Zdravo Marije, a svijet u svim svojim poslovima stajao sa poslom pa bilo to i pričanje starih žena koje su uzele za pravo da svojim godinama koje su imale na leđima komentiraju i uvode moral među mlađe žene, iako su one u svojoj mladoj nemoralnosti razljutile i samog Boga,…

Više... »

Memento mori…


Dan 2. Čim sam pomislio na nju, osjetio sam da spava. Došao sam u iskušenje da provjerim da li sanja nešto, ali to mi se činilo kao krajnje narušavanje privatnosti. Trepnuo sam i našao se u njenoj sobi. Prizor da ti se srce istopi, što bi ljudi rekli. Mada ne znam osjećaj. Ležala je na boku okrenuta prema prozoru. Prvi…

Više... »

Da li je kraj?


Napokon se sve počelo vraćati na staro. Barem je Ana tako mislila. Nije ga vidjela ni čula već danima. Otkako je otišao onu noć dio nje bio je razočaran, jer očito mu nije više važna. Da mu je važna već bi ju nazvao i stajao s buketom ruža pred njenim vratima. Tako barem rade u knjigama. Oduvijek previše sanjari. Pa…

Više... »

Tko si ti?


Znate onaj osjećaj kada ste sretni i mislite da lebdite, pa onda odjednom lupite o zemlju? Tako sam se ja osjećala kad sam pročitala ono “Nisi mu jedina…”! Kao da me netko na trenutak zaledio. Ništa nisam osjećala, samo sam tupo gledala u ekran dok je on spavao s moje desne strane i dok sam njegov dah osjećala na svome ramenu. Bilo me strah…

Više... »

Vrtlog misli…


Dugo je sjedio nepomičan, s bolovima u glavi koji su sad bili jači nego prije. Morila ga je misao da možda nije bio pregrub prema Bojani. Nije joj pustio da kaže ni svoje stvarne razloge odlaska. Ali ne, poznavao je on nju, znao je da bi ona to rekla bez da joj dopusti. Ali nisu bili toliko snažni da bi…

Više... »

Ponovo ona…


Probudila ga je graja djece koja se čula pod prozorom i udaranje lopte o zid. Nekada ga je činilo sretnim to što je živio pored dječjeg igrališta. Onda kad su još on i Bojana znali satima da se izležavaju na balkonu, ispijaju kafe i vode slatku raspravu dvoje ili troje djece, prvo djevojčica, ma ne dječak. Sad mu je ta…

Više... »

Ipak je ostala…


Jedva čujno, ali čuli su da njihov pijani prijatelj pjeva, na šta su se svi nasmijali i počeli da pjevaju skupa s njim. Bila je to starija stvar i sad su njen tekst prepravio ulicu i njihove usne dok su izgovarali riječi: „Treba mi svet, otvoren za poglede, otvoren za trčanje.“ Na refrenu su već bili glasni kad je pored…

Više... »