Tag Archives : priča u nastavcima

Dijete noći (V dio)


Proljeće je sramežljivo pokucalo na vrata. Kao i svake godine, ušuljalo se kada smo ga već s nestrpljenjem iščekivali. Debeli zimski prekrivač još je uvijek krošnjama davao izgled napuhanih oblaka koji nikako da se ispušu i zamijene bijelu nošnju zelenom. Drveće je spavalo i kao da se nije namjeravalo probuditi. Tmurni smeđi pokrov i dalje je prekrivao nebo skrivajući plavetnilo…

Više... »

Aleja Lipa: Kako fina dama postaje kurtizana


Ljudskost. Ta riječ koja bi u meni trebala buditi osjećaj topline, pripadanja, snage i duhovnosti, a nadasve intelekta koji nas odvaja od životinja. Ali ne osjećam to. I tko sam ja zapravo da o njoj govorim? Tko sam više da sebe smatram sucem, porotom i egzekutorom? Sada sam samo još jedna obična, sitna duša, prljava iznutra i izvana. Lice mogu…

Više... »

Tajna plavog šala I dio: Poziv u noći


Bilo je dva sata iza ponoći i san joj nije dolazio u posetu. Naprotiv, oči su joj u polutami sobe bile širom otvorene, a glava puna misli. Ličila je na sovu. Dodatno joj je smetala grmljavina u daljini, jer nije imala strah ni od čega, osim od lupanja gromova. Udari groma su bili sve bliži i jači, te se pokrila…

Više... »

Skandal III dio: Princ lutalica


Moćni mišići su igrali pod njegovom zategnutom kožom dok je bijesno udarao u boksersku vreću. Činilo se da će je prepoloviti na pola udarcima u kojima je bio sav gnjev koji je godinama plamtio u njemu. Taj gnjev ga je pogonio, bio mu je droga bez koje ne bi mogao funkcionisati. Toliko je bio navučen na njega i želju za…

Više... »

Aleja Lipa: Točka nestajanja


Od primitka brzojava iz Zagreba, do trenutka dok smo sjeli u kola prošlo je nekoliko sati, ali meni je izgledalo kao da su prošle minute. Shvativši da ću tu vožnju morati otrpjeti u društvu kojeg sada ni pošto ne bih birala, svojski sam odlučila biti posve hladna i oprezna, umjetno ljubazna i spremna na sve. Od trenutka kad sam odlučila…

Više... »

Aleja Lipa: Sličica iz djetinjstva


– Milaaaaa! – čuo se dječački glas. – Mila siđi! Što ću reći tvome ocu ako opet padneš?! – protestirala je Liza – Mila! K vragu i usijane glave! – čula sam Tonija kako psuje i naglas se nasmijala. Voljela sam se penjati na najviše grane i promatrati dolinu. Voljela sam miris ranih trešanja i tetkino odobravanje, dok sjedi u…

Više... »

Skandal II dio: Susret u hotelu


Stajala je u kupatilu, gledajući u svoj odraz u ogledalu. Ušuškana u mekani frotir ogrtača, skrivena iza mirisa nje i njega i njihove ljubavne igre od maloprije. Još uvijek je razmišljala o prizoru njegove prosijede glave između njenih nogu, igri njegovog jezika i njenim rukama koje mu prolaze kroz tu srebrom prošaranu kosu. Kako je samo uživala u prizoru na…

Više... »

Biti potpun u Gradu Zvanom Čežnja…


U prvim danima ispod zvijezda Grada Zvanog Čežnja, spoznaje o mojem postojanju uzele su maha. Pitala sam se tada, tko sam ja? Znam li doista odgovor na ovo pitanje? Odgovor bi glasio otprilike ovako, prepun kontradikcija, prepun šarenila mojeg bića: ja sam N., djevojka u kojoj leži još mnogo drugih djevojaka. Jedna je Spisateljica, druga Svadljivica, treća Partijanerica, četvrta Svjetska…

Više... »

Aleja Lipa: prodane duše


 – Uzimate li ovog čovjeka za svog zakonitog supruga? – pitao je matičar. U grudima mi je sve tutnjilo, ali na licu se nije vidjelo ništa. Čak ni krvi nije bilo u mojim obrazima. Poput mirne vode, zrcalne i tihe, takvo mi je bilo lice. – Da. Matičar nas je proglasio mužem i ženom, a svi su ustali i vrisnuli:…

Više... »

Grad Zvan Čežnja


Zovem se N. Prije mnogo milijuna minuta, bila sam samo kovrčava djevojka čiji su dani protjecali u razmišljanju o nekim drugim vremenima, o vremenima koja su me činila sretnijom. Ili se barem tako činilo. Vrckava projekcija kojekakvih filmova iz mojeg života bila je usidrena duboko u meni i bila je jedina stvarna imovina koju posjedujem. No, kao što iznenadan nestanak…

Više... »

Zvijer


Sklupčana u travi, nisam znala da li su prošli dani ili sati. Sve se činilo isto. Bila sam samo stvar. Više se nisam osjećala kao ljudsko biće. Nisam željela živjeti. Nisam željela disati. Željela sam ispariti poput jutarnje sumaglice. Ne znam kada i kako su me pronašli. Znam da sam ležala u bolnici i dugo gledala u jednu točku. Osjetila…

Više... »

Jednoga se bojim – ne biti dostojan svojih patnji…


Jedinstvenost. Nešto što se cijeni. Utipkajte tu riječ u Google. Naći ćete pregršt zanimljivih, inspirativnih i nadahnjujućih hvalospjeva jedinstvenosti. Istina, nema ništa ljepše od sposobnosti da budeš svoj. Meni je pak oduvijek bilo zanimljivo društvo koje, dok na jednu stranu potiče ljude da budu svoji, na drugu masakrira svakog individualca u pokušaju da se istakne. Kakav ste tretman dobili svaki…

Više... »

Pavle 9…


Oči su mu zaiskrile kada je ugledao svoju Hercegovinu. Iz svoga sela je otišao kao bijeda, kao najjadniji od najjadnijih a sada se vraća kao gospodin, kao pukovnik, ma kao aga. Zaplakao je kada ju ugledao onaj kamen. Zaplakao je kada ga je ovo proljetno sunce obasjalo, kada je ugledao da i u jeku rata njegov narod radi, bar ono…

Više... »

Pavle 8…


Mnoge bi Pavlova situacija promijenila, mnoge bi usporila, ali njega, njega je učinila mnogo drugačijim, bržim, ažurnijim. Toga jutra se samo prekrižio, nekako sa sumnjom. Krstio se i davao život u zalog Bogu, znajući da griješi i da i ovo jutro polazi griješiti. Okupao se, namirisao najdivnijom mirodijom koju je dobio na poklon, od svoje zadovoljne ljubavi, obukao vojničko odijelo,…

Više... »

Pavle 7…


Znao je da je ovo period koji mora proći, period koji će ga ojačati bez obzira na to što je daleko od doma, daleko od onoga što mu je pružalo sigurnost i mir. Znao je da će upoznati novu kulturu, novu tradiciju i koliko god bilo teško, stiče iskustvo za cijeli život. Znao je da će jednoga dana, taman to…

Više... »

Pavle 6…


Sam se nije mogao isčuditi. Ovo je za Pavla bio šok. Mostar je prema Beču bio selendra, kakva je njegovo selo prema Mostaru. Hajde, u glavu mu je ulazilo da muškarac bude u odijelu, ali pobogu, šta je ona žena stavila šeširinu na glavu, a jesen.  Niti sunce prži, nit’ kiša pada. I dok se on tako čudio, onaj vojnik…

Više... »

Često ga sluša i gleda njegova mudra susjeda…


»Prekini već jednom«, javi se Sova Sofija sa susjednog stabla. »Toliko si glasan da mi ne pomaže ni spuštanje ušiju, još uvijek te čujem!« Djetlić prestane pjevati, namjesti frizuru i kaže: »Ali Sovo… Pa moje su pjesme tako lijepe, tako melodične, tako ugodne za uši… Ne shvaćam zašto ih uvijek spuštaš kada zapjevam.« »Spuštam ih jer mi je priroda na…

Više... »

Memento mori…


Cijelu noć proveo sam pored nje. Ne znam zašto. Nisam dužan to da radim. Mirno je spavala sve vrijeme, 14 sati, kao da nije htjela da se budi. Kao da nešto čeka. I čekala je. Majka je spavala u stolici pored kreveta. Izašla je samo jednom, oko 4 ujutru, do kafeterije i na brzinu popila kafu. Vratila se odmah i…

Više... »

Pavle 3…


Zimski dani su postajali sve kraći, a noći su bile sve duže. Daleko prije zadnjeg zvona, svi su bili u kući i uz svijetlo svijeće molili, pleli, ili slušali radio. Manda nije imala radio, pa je zato Pavlu pripovijedala sve one priče koje je čula ili je nekada i sama izmišljala. Pavle samo šutio i slušao, dok je u ćošku…

Više... »

Memento Mori…


Soba je bila puna balona. Gotovo da je neko mogao nazvati i lijepom. Sa lijeve strane kreveta bilo je i par buketa cvijeća. Bilo je tamno, jer su roletne bile spuštene da joj ne smeta svjetlost dok spava. Okititi bolničku sobu mi je izgledalo tako ironično. I bezveze. Ona se bori za život, a oni slave njen rodjendan. Nema smisla.…

Više... »