Tag Archives : rat

Mome psu, koji je bio vojnik…


O jednoj ljubavi koje je vječna… Moj svijet se promijenio davne (mnogima i meni i ne baš tako davne, ali nekim novim klincima je to vrijeme prije kamenog doba) 1989.g, imala sam punih, velikih pet godina i po prvi puta u životu sam udomila životinju. Svog mačka koji se je  isprva trebao  zvati Gvendolina (po liku iz crtića o bubicama),…

Više... »

Marija Klasiček: Purpur moga sjećanja


12.9.1993. Prije nepunih mjesec dana napunila sam 8 godina. A sada gledam razbijena stakla na kući. Lice mog tate je sivo i svi su uplakani. Noćas je ulicu dalje od moje kuće poginula trudnica koja je izbjegla iz Vukovara. Taj događaj kao i njeno ime izbrisali su iz povijesti.  Te su noći raketirali Samobor. Bomba koju svi u ulici nazivaju…

Više... »

Posljednje pismo sinu


Sine moj, Gledam te kako spokojno spavaš u svojoj kolijevci dok mjesečeve zrake plešu i igraju po tebi. Večeras te gledam posljednji put, a još jutros sam te držao u naručju po prvi put. Čuo tvoj plač i osjetio lupanje tvog malenog srca kada sam te privio na svoje grudi. Gledam te posljednji put jer se spremam u boj iz…

Više... »

Nagodba IV.: Uvod u bitku


„Mikha…“ – izgovori u sebi tiho poput molitve. Izmoren od očaja, pokušao je prizvati sjećanja na nju i njihovu prošlost. Njezino ime značilo mu je sve. Ime koje mu je davnih ljeta ponovno udahnulo život u izmrcvareni duh i raspadnuto tijelo. Njegovo dobro koje je radi spasenja drugih i radi mira između živih i neživih dalo krila u zamjenu za…

Više... »

Sarajevska Vijećnica…


Rekoh Vam da sam prošle nedelje bila u Sarajevu. Prelijep grad, mislila sam na putu za kući. Moram da se vratim ponovo, kad budem imala više vremena da udjem u vijećnicu mislim se. Sjedjela sam ispred te veličanstvene zgrade i posmatrala je oduševljeno. Osjetite tamo neko drhtanje, divljenje i bezvremenost. Kao da je samu sebe krunisala ogromnim lukovima po vrhu,…

Više... »

Olovna kiša…


Pišem ti ovo pismo, iako ne znam je li i ono prošlo došlo do tebe. Ili je samo tvoje ostalo izgubljeno negdje u blatu ovih šuma. Toliko puta sam ih proklinjao. Ali nisu one krive, došli smo tu uzevši im mir, napunismo im tišinu krikovima, rastjerasmo im ukućane. A one… One se napiše naše krvi. Kao žedni krvolok. I koliko…

Više... »

Pavle 3…


Zimski dani su postajali sve kraći, a noći su bile sve duže. Daleko prije zadnjeg zvona, svi su bili u kući i uz svijetlo svijeće molili, pleli, ili slušali radio. Manda nije imala radio, pa je zato Pavlu pripovijedala sve one priče koje je čula ili je nekada i sama izmišljala. Pavle samo šutio i slušao, dok je u ćošku…

Više... »

Vrijednost različitosti – povijest i zaborav današnje generacije…


Sjećam se dobro te 1992, pa i 1993, 1994, 1995 i na kraju 1996 godine. Bijaše tada rat u mojoj zemlji. Neki ga zovu Domovinski, neki Obrambeni, neki Građanski ali rat je rat. Sama riječ rat moju generaciju podsjeća na podrum, izgubljeno djetinjstvo. Mjesto plastičnih pušaka i pištolja većinom gledasmo one prave puške, sa pravim mecima umjesto današnje generacije koja…

Više... »

Nek umre ljudsko sjećanje…


Ako postoje stvari ili situacije na koje sam totalno slaba onda su to definitivno tuga i bol u očima staraca, djece i životinja. A jedno je sigurno, da ćeš od njih dobiti uvijek iskren osmjeh, i lijepu priču, i pravu lojalnost, i ljubav. Volim čak i ono “e moj sine, u moje vrijeme je to bilo…” Tad mi ne smeta…

Više... »

Samo da rata ne bude…


Mene ti je malo strah. Znaš, zadnjih dana često spominju rat i vuku se neke tenzije. Provokacije na račun toga su sve učestalije, još uz to naiđeš na komentare onih ‘raspuvanih’ idiota koji pušku nikada nisu uzeli u ruke sa izjavom ‘Dao Bog da započne! Pucat ćemo!!’ Znaš, neku noć sam sanjala rat i strašno sam se prestrašila. Vidjela sam žene…

Više... »

Balkanoid…


Balkanac je stanovnik poluotoka na jugoistoku Evrope. Lijepo odogojen, obrazovan, kulturan, i obično neshvaćen ako svoju prebivališnu adresu nije zamjenio nekom zapadnijom. Balkanoid je stanovnik istog tog poluotoka. Nastanio ga je još davno tokom Velike seobe naroda, ali mu je to teško povjerovati, jer onda bi prihvatio da su njegovi nekoć bili nomadi. A on nikako ne može biti potomak…

Više... »

Svijetlo i tama


Prizor iz Alisinog sjećanja prestravio ju je. Hodala je gore dolje palačom, znajući točno gdje se njena sestra sad nalazi, ali je svima zabranila da je uznemiravaju. Bila je to trauma kojoj je pažljivo trebalo prići. Vrlo pažljivo. Trauma koja se taložila stoljećima i nije mogla nestati jednim zagrljajem i razgovorom. Hodajući gore dolje niz hodnike, odjednom je osjetila nemir.…

Više... »

Otrov u krvi…


Mislila sam da više neće biti suza. Da su one sad za druge ljude… Ma svašta sam mislila. Pretpostavljam da sam previše razmišljala i negdje putem dok sam se bavila tim razmišljanjima i prelijevanjem iz šupljeg u prazno, sve se istrošilo. Ja sam se istrošila. Nije u meni više ništa isto. Ni moja glazba, ni moje želje, ni poimanje svijeta.…

Više... »