Tag Archives : razmišljanja

Ono što želim…


U poslednjih šest godina, moje želje su poprimile drugačije oblike. Dok sam i sama, kao žensko biće, prolazila kroz različite oblike u dve trudnoće, moje srce je odbacilo neke žudnje, a druge je uzbuđeno prizvalo, pustilo unutra i prigrlilo. Nešto što sam ranije želela više ne želim. I kada čujem blage prekore da sam se promenila, ja ne osećam da…

Više... »

Ljepota samoće…


Promatranje slučajnih prolaznika ponekad je najbolji put do preispitivanja samog sebe. Neočekivana promjena kursa u djeliću sekunde može natjerati čovjeka da pogleda u svoje dubine – pa što pronađe… Kada ste zadnji put osjetili čisti, nevini val sreće koji vas preplavljuje dok svjedočite lijepom prizoru čiji su akteri ljudi na koje sasvim slučajno nailazite i koji vam, zapravo, ne znače…

Više... »

Koja je putanja sreće?


Probijam se kroz zakrčene ulice dragog mi grada, pažljivo se krećem po kamenim pločama koje su se pod teretom vremena i ljudi izlizale i iskrivile, pokušavam se fokusirati na svaki korak, ali pogled i misli uporno bježe prema gore. Odjednom gledam izmaglicu iz koje se uzdiže Vulkan, poput kakva čuvara koji neprestano bdije nad ovim kaosom boja, mirisa i okusa.…

Više... »

Istina ili laž


ZLI LJUDI LAŽU, A DOBRI GOVORE ISTINU. Prisežete li da ćete govoriti istinu i samo istinu i ništa osim istine? Postoje li tzv. “bijele laži“ koje govorimo drugima kako bismo zaštitili njihove osjećaje? Spadaju li u tu skupinu i laži kojima želimo zaštiti svoje osjećaje? Što je s onim kada malo uljepšamo istinu tako da izbacimo pokoji detalj i nadodamo…

Više... »

Da je život letnji raspust…


Da je život letnji raspust, uvek bih radila ono što volim. Sastavljala bih nebrojene liste knjiga za čitanje. Pisala bih o njima. Govorila bih o njima. Divila bih se bez prestanka i bila bih nadahnuta svakog trenutka. Prepodneva bih provodila u raspravama o tome šta je hrabrost u stvaranju i životu, a šta kukavičluk, i uz sladoled za doručak, priznavala bih sebi…

Više... »

O krivim putevima i dostižnim snovima…


U današnjem kompetitivnom društvu nametnutih visokih očekivanja svatko teži za pronalaskom instant rješenja koje će mu omogućiti da se uspješno nosi sa zahtjevima koji mu se svakodnevno serviraju. Dovoljan je jedan pogled unatrag i čovjek izgubi utrku s vremenom koje nikog ne čeka. Uporno nas gura naprijed i tjera da, makar i podsvjesno, vodimo računa isključivo o onom što nam…

Više... »

Sumnja je u oku promatrača


Baba Smilja od rane vrtićke dobi započela je rad na svom životnom pozivu. Dok su druga djeca smišljala spačke i tražila ekipu koja će im pomoći u realizaciji svojih zamisli, ona je stajala po strani i promatrala sluteći da to neće završiti dobro. I tako kada su se jednog sunčanog svibanjskog jutra sva djeca iz sela okupila kako bi napokon…

Više... »

Razuzdano u nama…


Neke se Drine ne daju ispraviti, neke se emocije ne daju izraziti, neke se pogreške ne daju oprostiti… Što je to zakopano duboko u nama što se krije iza svake ishitrene odluke, brzopletog poteza, nepromišljene riječi koju izgovorimo i prije nego postanemo svjesni njene težine i značenja, ne toliko po onog kome je upućena koliko po nas same? Kažem po nas…

Više... »

Prijatelje čuvam kao kap vode na dlanu


Prijatelj je netko tko razumije tvoju prošlost, vjeruje u tvoju budućnost i prihvaća te onakvim kakav jesi, bezrezervna podrška uvijek bez suvišnih pitanja. Prijateljstvo nije isto što i poznanstvo, razlikujmo. Znamo li biti prijatelji? Ako ne, naučimo se. Što je to prijatelj? Ne tražimo ništa a ne previše. Što očekujemo od prijatelja? Rame za plakanje ili savjet ili društvo za…

Više... »

Ono što mi duša govori u leto…


Nikada nisam bila preterano strpljiva osoba, pogotovo onda kada sam znala šta želim. Uvek je neki plan bio ispred mene, uvek sam imala ciljeve koji nisu trpeli odlaganja, skretanja, zaobilaženja. Ipak, celog života bila sam dovoljno strpljiva da, kada leto dođe, mogu mirne duše da uplovim u njegove dubine, da se prepustim, da plačem nad lepotom trenutka, zbog savršenog drhtaja lista,…

Više... »

Hrabro gradim svoj put


Važno je imati utočište, imati svoj kut, mir i tišinu a prije svega prijatelja koji će otvoriti svoja vrata i pustiti te u svoj dom. Nehajno dok otvara vrata, pitati kako si, a kad osmotri da sam dušu došla odmoriti osmijehnuti se, potom uručiti slatkiše, obavezno i kutiju keksa. Moj prijatelj me “potjera” na pranje ruku i umivanje i ostavlja…

Više... »

Kurva ili svetica – na fitnessu


Svi koji me znaju, znaju da sam fanatik po pitanju vježbanja. Ne bi se reklo nužno po mojoj figuri jer sam, hvala bogu, i fanatik po pitanju jedenja svega što postoji, ali činjenica je da odavno vodim aktivan život po pitanju tjelovježbe. Samo nikada nisam imala titulu ‘sportašice’ jer imam dvije lijeve i ne mogu uloviti loptu na napuhavanje (za…

Više... »

Kad ti se otvore oči…


Kako neki ljudi mogu odglumiti cijelu vezu? Ja ne mogu ni dobar dan ako mi netko ne paše, ako mi nije sjeo na prvu. Znate onaj osjećaj kad vas lupi istina u facu. Istina koju već dugo vremena vidite očima ali ne i srcem. Jer srce je glupo u nekim slučajevima. Srcem se zavarate jer želite biti zavarani. Vi želite…

Više... »

Putevima zemalja trećeg svijeta…


Daleko negdje odavde… Daleko negdje od svega za što znam i što mi je blisko postoje svjetovi. Tuđi, hladni nemilosrdni. Postoje putevi čije ciljeve ne mogu da naslutim a rijetko i pomišljam na njih. Možda ne bih ni sad, da Marija nije zadala temu pa se na trenutak zamislih… Što je to željela da probudi u nama autorima, da iz…

Više... »

Poduzetnici…


Kao i svaki normalan čovjek, volim stati na stranu slabijeg, na stranu tzv. „underdoga“. Radi li se o maltretiranju slabijeg ili jednostavno nekoga tko izrabljuje svoju nadmoć nad drugima, naravno da ću stati na stranu slabijega. To se podrazumijeva, zar ne? Odgovor je ipak „ne“ jer nije sve tako crno-bijelo. Pogotovo kad se radi o odnosu poduzetnik i zaposlenik ili…

Više... »

Korak za naprijed…


Kada uzimate stvari u svoje ruke, kada ste nezadovoljni nečime, kada ste nesretni, da li je lakše puštati životu da prolazi pored vas? Lakše je ali je li i bolje? Nije. Vrlo se lako prepustiti stihiji života i zagnjuriti glavu u pijesak. Misleći – bit će bolje. Za sebe mogu reći da sam jedna od onih koje guraju glavu u…

Više... »

Sve što prešutim…


Ležim u krevetu i buljim u plafon. Društvo mi pravi Balašević sa pjesmom “Provincijalka”. Volim ovaj njegov glas u kasne noćne sate jer me umiri. On umije sve nemire da otjera od mene i da me natjera da se opustim. Bilo je radišno ovih dana, i Bogu hvala, neka je!  Čudila sam se samoj sebi da u zadnjih mjesec dana,…

Više... »

Jedna poruka promijenila je sve


U buci koja nas sve više okružuje, u moru tehnoloških informacija i gadgeta, loših vijesti, pretjeranim obvezama koje si sami namećemo, koliko je teško pronaći vremena za sebe? Uvijek su nam drugi važniji od nas samih, uvijek je posao na prvom mjestu i uvijek moramo nekom ugoditi. U tim stvarima najviše gubimo sami sebe, boreći se s vlastitim unutarnjim previranjima,…

Više... »

Život je lijep…


Život je lijep! La vie est belle…… Život je lijep! Tu rečenicu u zadnje vrijeme slušam svako malo. Ima jedna moja frendica (koju sam umalo udavila svojim problemima, pa mislim da već kad me čuje o tome pričati, joj kosa raste na glavi) koja eto za razliku od mene koja plovim i živim u oblacima, čvrsto stoji na zemlji i…

Više... »

Jutro poslije…


Žensko ko žensko, stalno izaziva vraga. Znate onu, ne diraj lava dok spava! Ja očito ne znam. Ili ne želim znati. Vrag bi ga više znao kaj se dešava u toj mojoj glavi. Pa eto, morala sam opet, po ne znam koji puta, piknuti tamo gdje ne treba. Ponekad mi se čini da je to jače od mene. Morala sam…

Više... »

Zašto je čudno biti “normalna persona”?


Možda je sve to stvar osobe, možda sve zavisi od djelića svemira u koji se otkinemo, a možda zavisi i od unutrašnjeg osjećaja, koji mi pojedinci volimo, a i neki ga mrze. Šta ti sve ljudi znaju izreći na svoja usta i koliko ih živo nije briga kako sve to djeluje na one koji slušaju. Ali, eto, čovjek je to,…

Više... »

Jer sve mora biti o guzicama i sisama?


Misto radnje diskoklub – al’ hvala bogu ne svira narodnjake. Svira odlična pjesma TBF-a, pjesma koja me odmah prebacila na aktualnu temu Lijepe naše. Di god pogledan guzice i sise, Alo, alo, di siii! Di god se okrenem gledaju u meneeee! Očigledno da od teme ne mogu pobjeći, jer ispijajući kavu podižem pogled prema lokalnim novinama s kojih doslovno vrišti…

Više... »

Dno dna


Koliko smo daleko spremne ići da bi bile s nekim? Koliko smo spremne poniziti same sebe? Koliko smo spremne dati njima da nas ponize? Jesmo li spremne doseći dno dna i iz njega se izdići? Ne znam za vas drage moje, ali ja sam bila. Bila sam spremna i ponižavala samu sebe. Dosegla sam dno. Jesam li se izdigla ?…

Više... »

Moram ja sve, ali isto tako ne moram ja ništa!


Od kad znam za sebe, imam taj ritual. Dok pijem jutarnju kavu, moje misli lutaju zamišljenim rokovnikom, polako pregledavajući ispisane stranice i obveze koje su zapisane u njemu. Popis je podugačak a zadaci obilježeni različitim bojama. Plava boja označava stvari koje moram napraviti, ali ih mogu prebaciti za sutra i crvena boja koja doslovno treperi na stranici poput policijske sirene…

Više... »

Osjećaj krivnje…


Postoji ta sorta ljudi koji će pljunuti na tvoju dušu, na tvoju dobrotu. Još će se ponašati kao da si ti njima nanijela bol, kao da ti od njih moraš tražiti oproštaj. Nabit će ti takav osjećaj krivnje da je jedino o čemu si sposobna razmišljati je u čemu si ti pogriješila. Jesi li rekla krivu riječ, jesi li nešto…

Više... »

U igri uspoređivanja nikada nećeš pobijediti


“Kad bismo htjeli biti samo sretni to bismo lako postigli, ali mi želimo biti sretniji od drugih, a to je uvijek teško jer druge smatramo sretnijim nego što jesu “. Sve počinje na takav način- pomislila sam gledajući scenu koja mi se dešavala ispred očiju na dječjem igralištu. Glavni glumci- četverogodišnja djevojčica i mama. Djevojčicu sam već primijetila jer se…

Više... »

Male i velike laži..


Lažete li vi ? Lažemi li sebi ? Lažemo li drugima. Zašto lažemo ? Skrivamo li se iza laži ? Laži, laži, laži, laži…. Te ružne velike i one divne male. Tako je. Imamo velike jako velike ružne laži. Njima sakrivamo sve ono što jesmo. Kad jednom počneš živjeti u laži, živiš laž. I teško, jako teško se iz takvih laži…

Više... »

Priroda…


Zašto se kriješ i maštaš, zašto se krečeš samo kroz maglu, kroz mutne stranice zemlje? Zašto mora da bude tako, da ti svaki udah bude sa grčem u stomaku, sa bolom, da ti nije do gledanja sveta oko tebe, u šta se to pretvara sve…. da li to stvarno živiš košmar koji ne želiš, a i ne možeš da se…

Više... »

Težak je život trgovca…


Vjerojatno se nitko od vas nije nikada zapitao čime se pisci ovog portala bave kada ne pišu? Ja se baš ne mogu nazvati piscem, ali eto tu sam iz tjedna u tjedan pa ću se ipak nazvati jednim takvim. Moje pravo zanimanje, ono čime se bavim već dvadesetak godina je trgovac. Kako sam to postala? Pa recimo da je za…

Više... »

Začarani krug…


Svatko od nas bar jednom došao je pred ponor okružen zidovima, koji su se kao u nekoj noćnoj mori sve više stješnjavali. Na tebi je tad bila odluka hoćeš li skočiti u bezdan kojem ne vidiš kraj ili ćeš dopustiti da budeš smlavljen. Većina odluči se na skok u nepoznato s onom posljednjom mrvom hazarderstva. Ne žele skončati kao kukavice.…

Više... »