Tag Archives : razmišljanja

Nikola Tesla, Dax

Zašto nikada neću biti Nikola Tesla


Jedna priča kaže da je Nikola Tesla nekom prilikom rekao kako može biti savršeni ljubavnik, savršeni otac i savršeni znanstvenik. Međutim, nadodao je i kako u isto vrijeme može biti samo jedno od to troje pa je odlučio biti savršeni znanstvenik. I zaista, nikada se nije ženio niti je imao djece, navodno nije imao ni ljubavnica, a svi dobro znamo…

Više... »

Lesi se vraća kući


Jesen je zamutila kalendar. Zima neka miriše. Kucam ovaj tekst na raštimovanom računaru, u roditeljskom domu, odakle sam jednom otišla i izgleda, opet ću se tu vratiti. Da se pronađem, prije nego opet korake okrenem ka nepoznatom. Ne plašim se. To samostalnost iz mene vrišti jer odjednom, u svom sam domu, u gradu u kojem nisam bila godinama. U gradu…

Više... »

Demoni, oni unutarnji


Budim se iznova svakoga jutra, ustajem se, kuham kavu. Perem zube, umivam se i oblačim. Pijem tu prvu jutarnju kavu listajući novosti na laptopu. Crna. Prva jutarnja je uvijek crna. Gorka, snažna i ubojita. Rekao bih: baš poput mene, ali to bi bila šala. Oblačim tenisice, stavljam slušalice na uši, uzimam ruksak i odlazim na posao. Negdje na stepenicama između…

Više... »

Life after love…


Nikoga ne možeš natjerati da te voli. Niti ta osoba od tebe može očekivati da ti prestaneš voljeti nju, onako – preko noći. Imaš pravo na svoju tugu i svoju razočaranost. Svoj prostor i svoje “ne zanima me više”. Imaš pravo ne vjerovati ljudima i okrenuti se sebi. Nitko ti ne može zamjeriti ako odlučiš o tome ne govoriti. Ako…

Više... »

Svici mog djetinjstva, gdje ste zaspali?


Bilo je nekad jedno djetinjstvo. Ne sjećam se tačno kako je počelo, ali znam sa sigurnošću da su gorjele vatre njegovog postojanja. Sigurna sam da je bilo. Meni se desilo. Gdje si ti ponikao? Hoćeš li znati? Postojalo je nekad i raduje me što sam bila dio njega. Šta ćeš ti pamtiti, dječače? To što ti danas zoveš igrom, ja…

Više... »

Once upon a time… klasične bajke nekad i sad


Djeca diljem svijeta obožavaju bajke. Obožavaju onaj trenutak prije spavanja, da im pročitamo dvije tri stranice, često i cijelu bajku nekoliko puta, čisto da duže uživaju u nestašlucima i pustolovinama hrabrih junaka i dama. Često upravo te priče o magiji, čudovištima, lijepim prinčevima i damama razvijaju njihovu maštu i otvaraju um mnogim mogućnosti. Sigurna sam da ne postoji dijete koje…

Više... »

Deca i školsko-obrazovni program: Nekad i sad


Mi malo stariji (generacije šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka) imali smo to zadovoljstvo i privilegiju da živimo u jednom drugačijem sistemu vrednosti, i da naše detinjstvo bude obojeno i kvalitetnim televizijskim sadržajem. Nikada neću da zaboravim jednu rečenicu profesora Sociologije s mog fakulteta, Čedomira Čupića, koji kaže: „Vrednosti su svetionici života“. Što sam stariji uviđam da je to veoma…

Više... »

Kako se zove babaroga koja se krije u ormaru?


U stanu u kojem trenutno živim provela sam četiri predivne godine. U njemu sam sazrela do nevjerovatnih granica i u njemu sam ponovo pronašla dijete za koje sam mislila da je odraslo. Dijete koje nekad nisam bila. U njemu sam pronašla čovjeka u sebi i u njemu sam izvojevala najveće bitke svoje ličnosti do sada. Moj mali stan, sprat kućice…

Više... »

Sutra, blentuško, kad budeš čovjek


Sjediš mi u krilu i gledam ti lice, duge trepuške i nasmijane zenice. Gledam i znam, uskoro nećeš biti  moje mezimče, moje čedo malo. A kako te mogu zaštiti od svijeta kojem tako slasno hrliš u susret? Kako te ja, i sama otrgnuta od djetinjstva, mogu naučiti da ostaneš to malo klupko sramote i golotinje? Kako da te naučim da…

Više... »

O jednome djetinjstvu


Nedjeljne popodnevne šetnje jedan su od moj rituala. Obično nakon ručka malo prilegnem, pa dok u zimskim danima još uvijek ima sunca obučem jaknu, na glavu tutnem kapu i sa slušalicama u ušima krenem u laganu šetnju. Obično krenem gradom pa skrenem u neki od parkova ili produžim prema Savi i nastavim uz nasip sve dok ne padne mrak. Obavljam…

Više... »

Penzioneri u doba interneta


Poznato je da je gospodin Deda, moj otac, vrlo aktivan korisnik Interneta. Na mobilni telefon je navikao i tablet i laptop ga ne zanimaju. Prati trendove i zna o tome više nego ja. Obzirom da je penzioner, kao i moja majka, i da su po ceo dan zajedno, gospođa Majka je postala vrlo nezadovoljna. Sve češće se dešava da uđem…

Više... »

Kad u ponoć zapalim svijeću


Svanulo je jutro. Sunčano, začinjeno vjetrom. Pospana sam i ne radi mi se ništa. Želim ostati u krevetu, prespavati. Pokriti se dekicom preko glave i zaboraviti na svijet. Utonuti u san. Vidim datum na kalendaru. Nema veze što dan ima ime. Ima veze što mi se Svi Sveti uvijek prikradu neopaženo i kao kad proliješ bočicu sa crnim mastilom, razlije…

Više... »

Anatomija sreće…


Tvoje tuge mogu biti tvoje najveće radosti. Tvoji strahovi, te nepregledne krošnje oronulog stabla, mogu iznenada procvjetati i postati tvoji najodaniji suborci. Tvoje oči, čiji su slani, uzburkani oceani dosad potopili i najveće lađe nade, mogu razmaknuti mutne zavjese kiše koje im stalno priječe pogled. Zaslužuju blistati. Zaslužuju jasno progledati i naučiti vrijednost svake kapljice koju će ispustiti. Zaslužuju usmjeriti…

Više... »

Kako sam pokopao dijete u sebi…


Sasvim obično maglovito jutro pokucalo je na vrata. Lažem. Htio bih tako započeti, ali zapravo je bila sasvim obična oblačna subota. Ni po čemu posebna. Dosadna, tmurna subota koja se protezala ne želeći otići. Tek su se najjače sunčeve zrake uspijevale probiti kroz debele naslage jesenjeg sivila. Dugo sam šetao pustim ulicama susrećući tek pokojeg prolaznika koji spuštene glave, pogleda…

Više... »

Jer jedino mi je još ludilo ostalo


Nije da te nisam željela. Nije da te nikad nisam htjela. Nisam te smjela, evo ti priznajem. Ti si bio uvijek sve ono što je mene plašilo. Bio si taman za moje godine. Bio si prerano za moju dušu zaraženu slobodom. Bio si čovjek za vezivanje. Još uvijek si. A ja sam i dalje ono ludilo koje si prvi put…

Više... »

Hoće li vaša priča imati sretan kraj?


Ljubav: Gledam kako te vjetrovi nose, kako besciljno lutaš iako samoj sebi stvaraš privid da imaš jasan put. Kamo se gubiš? Znaš li da si samo u mom naručju sigurna? Izgubljena duša: Pa zašto te onda svi tako olako shvaćaju? Nikom više nisi toliko mila, ljudi se radije povlače u sebe i zatvaraju ti vrata pred nosom. Uz puno buke…

Više... »

Vrištanje i što ja imam od toga


Tisuću i jednu stvar u danu prešutim. Tisuću. I onda još jednu. Prešutim, jer je tako lakše. Jer ne želim započeti svađu, jer ne želim pametovati, jer je preko nekih stvari lakše preći nego ih istjerati na čistac. Prešutim. Jer znam da netko nešto radi krivo, jer me nešto pogodilo, jer me uzimaju zdravo za gotovo i jer sam tek…

Više... »

Okači zvijezde na strop i pokušaj prstom pronaći svoju


Odavno već se grudva u meni želja da odem. Da pođem daleko u svijet, iako je on tek mali treptaj mog bjesnila. Odavno već želim da uskočim u prvu zvijezdanu kočiju i odem, tamo gdje postoje ljudi, tamo gdje kamenje cvjeta, tamo gdje srce diše i gdje neću biti tek neki čudak u prolazu, koji se smije jer je tako…

Više... »

Oda prijateljstvu…


Čuvajte ih. Te ljude. Srcu drage, koje osjećate kao dio sebe. Nazivaju se prijateljima, ali imaju značenje koje premašuje granice svake postojeće definicije te riječi. Prepoznat ćete ih tek nakon izvjesnog vremena, kada se u završnoj fazi raznih životnih situacija i događaja, bilo lijepih ili ružnih, zadrže samo oni najizdržljiviji i najvjerniji. To su oni koji će vas gurati kada…

Više... »

Vrana…


 „Zašto ne plačeš?“ Cigareta u ruci mi se skoro ugasila. Pogledao sam ju otvorivši oči, snažno povukao dva dima da ju ponovno razgorim i polagano ispuhnuo dim. Sjedio sam na nepokošenoj travi prekriženih nogu okrenut prema veličanstvenoj krošnji prastaroga hrasta. Skrenuo sam pogled u stranu tražeći onoga tko je postavio pitanje. Nigdje nikoga. Možda mi se učinilo. „Pitao sam zašto…

Više... »

Kažu da postoji taj jedan svijet…


Kažu da postoji taj jedan svijet… Svijet u kojem se čuda događaju. U kojem je sve moguće. Kažu da je jako dalek, ponosit, da nas gleda pomalo s visoka, onako poput strogog učitelja preko okvira svojih naočala i mrmlja si u bradu. Kima niječno glavom, odmahuje rukom, uzdiše. Kažu da je usamljen, da ga rijetko tko posjećuje iako navodno zauzvrat…

Više... »

Još jedna noć prije nego poludim


Zaludio vjetar ispod prozora u mojoj ulici, nebo se naljutilo i namračilo. Kiša će. Možda će. Moja mazulja mi prede u krilu i ukus nes kafe mi se sliva niz grlo. Nova epizoda omiljene serije, udobne čarape i mir. Epizodu kasnije, jedna misao mi se klonira u mozgu. Dobro je imati ljude pored sebe. Da li sam ih ja ikad…

Više... »

Što JA želim?


Jesmo li se puno nadali i trudili da bismo malo dobili? Jesmo li previsoko gledali da bismo kasno osjetili da nam se tlo pod nogama otvara? Jesmo li previše zaboravljali i opraštali da bismo se uvijek iznova na isto mjesto opekli? Ili smo previše griješili da bi nas sve učinjeno i izrečeno uvijek nekako zaobišlo i pritom ničem naučilo? Pa…

Više... »

Razglednica na kojoj piše ‘zbogom’


Sinoć me posjetio sasvim neočekivani gost. Taman sam se udobno zavalio na trosjed sa šalicom vrućega čaja i dohvatio knjigu koju sam već neko vrijeme pokušavao dovršiti. Noge sam pokrio laganom dekicom jer su temperature već počele padati. Znate kako je to u jesen – večeri postaju hladne. Netko je pokucao. Taman sam se zadubio u knjigu i iz prva…

Više... »

Ana Čaić Blažević: Kad “malom” šefu uzvratiš udarac


Od kad znam za sebe, mama me učila da šutim i radim. Samo radi, govorila je, pokaži da znaš i umiješ. Ne znam, vjerojatno je to bila neka balkanska mantra u doba druga Tita koju je pokupila od trenutka kada je izašla iz mamine utrobe i jednostavno je pokušala prenijeti na mene. Možda je njoj uspijevalo prolaziti kroz život kroz…

Više... »

Voliš li?


Voliš li jutra? Svjetlost i toplinu sunca koje te miluje po licu dok su oči još snene i napola otvorene? Ili pak kišu? Koja silovito pokušava doprijeti do tebe, no prozorsko staklo naglo zaustavlja njene kapljice i pretvara ih u jednobojni jesenski mozaik. Voliš li zvuk svojih koraka dok se polagano vučeš u novi dan? Miris kave koji se munjevitom…

Više... »

Rođen u središtu oluje…


Rekla mi je da sam rođen u središtu oluje. Tu jednu, jedinu rečenicu izrekla je nakon duge šutnje za koje sam plovio beskrajnim prostranstvima njenih tamnosmeđih očiju. Nisam razumio što mi pokušava reći. Nisam se niti trudio razumjeti. Bio sam previše zaokupljen činjenicom da više ne moram odvraćati pogled u stranu kada se njene oči susretnu s mojima. Obično su…

Više... »

Koliko zapravo uživamo u kuhanju – ili kuhamo jer moramo?


Umjetnost polaganog življenja izmakla je majstorima koji su podigli velike sredine. Od svih mogućnosti koje su dodijeljene malom čovjeku, vrijeme i prostor za opuštanje nekako su se stopili s izmaglicom dnevnih zadataka i obveza. I sve teže neke esencijalne životne djelatnosti doživljavamo kao ispunjavajuće, pa se između ostalog većinom hranimo da preživimo, dok je nekada ljepota spravljanja hrane i uživanja…

Više... »

Ana Čaić Blažević: Mobitel naš svagdašnji


Stojim na stanici i grizem unutrašnju stranu obraza. Valjda pokušavam da me bol usmjeri misli na nešto drugo. Ali ne uspijeva. Oči su mi pune suza, prijeteći masovnom poplavom. Ako krenu, ne znam kako bih ih mogla zaustaviti. Takve su mi misli sada. Crne, sive, bezbojne. Prsti mi se trzaju, dlanovi znoje. Svako malo pogledavam, ali znam da ga neću…

Više... »

Ono što želim…


U poslednjih šest godina, moje želje su poprimile drugačije oblike. Dok sam i sama, kao žensko biće, prolazila kroz različite oblike u dve trudnoće, moje srce je odbacilo neke žudnje, a druge je uzbuđeno prizvalo, pustilo unutra i prigrlilo. Nešto što sam ranije želela više ne želim. I kada čujem blage prekore da sam se promenila, ja ne osećam da…

Više... »