1, 2, 3, shootiranje…

Petak je veče. Ovaj dan se čeka cele nedelje. Naravno izlazimo u grad. Spremanje počinje 5 sati pre izlaska, jer ipak sprema se nas petoro u jednoj kući. Verovali ili ne, ali muški deo društva se duže sprema od nas. Uvek nastane haos i lom, ali moram priznati da je to najbolji deo celog izlaska. Muzika je preglasna, tako da se niko medjusobno ne čuje, ali naravno svi se deru. Komšije lupaju o radijator ne bi li se mi barem malo stišali. Bili su i oni nekad tinejdžeri.
Žuri se, juri se, stvari su po celoj kući. Parfemi izmešani, tako da kad moji roditelji budu ušli u kuću, samo će napraviti polukrug i izaći iz kuće. 🙂 I da dodam, nadam se da ću sresti NJEGA. Moje štikle su dovoljno velike da budem najviša (ne stidim se svoje visine i obozavam da nosim štikle). Haljinica, hmm, malo kraća nego što bi trebalo, ali tu su crne hulahopke da to ublaze, a i haljina nije uska, tako da sasvim pristojno izgleda. Naravno, kako bi ublazila crninu, stavila sam ogromnu ogrlicu, tako da ona privuce dovoljno pažnje, da se moja tamnoća ne oseti. (Ne, nisam u tužna, srećna sam.)
Stižemo u klub. Atmosfera savršeno parira mom raspoloženju. Oko mene ljudi koji takodje utiču da moje raspoloženje bude pozitivno. Naručujemo shootere. Volim shootere, jer ja to vidim kao predivnu umetnost u tako maloj čaši. “Svaka boja ima određeno psihološko delovanje, tj. izazivaju kod nas razne osećaje. Crvena boja izaziva pozitivno raspoloženje, tako da ispijanje crvenog shota će samo dodatno doprineti atmosferi.
Napokon sam ga ugledala. NJEGA. On je za stolom, dijagonalno od nas, najviši od celog svog društva, tako da sam njega prvog videla. Leptirići su mi proleteli kroz stomak, kao da ga vidim prvi put u životu. Nisam bila kao ostale devojke da se pravim da ga ne vidim i nisam sklanjala pogleda kada bi on meni uputio pogled. Krenuo je ka meni, okej, u tom trenutku sam se pravila da ga ne vidim. 🙂 Poljubio me je u obraz. Bilo je veoma slatko. Njegovo društvo se pridružilo našem stolu, tako da su i moje drugarice vrlo brzo nasle zanimaciju, a naš muški deo ekipe se pridružio nekim devojkama koje su bile zainteresovane im se oni pridruže.
Plesali smo, par puta se i zagrlili. U nekim trenucima je situacija bila slatko neprijatna. Ali tu su bile i moje drugarice koje su svu tu neprijatnost ublažile, tako da je veče proteklo prelepo. Bilo je vreme da se krene kući. Otpratili su nas do taksija. Zagrlili smo se tako jako, da sam u jednom trenutku ostala bez vazduha, a i neki žmarci su mi prošli od početka vrata do kraja kičme. 🙂 Ove lude godine stvarno pozitivno deluju na mene, ne želim da odrastem…  🙂
Isi
Neki baner