Ne ide to dok si mlada. Nemaš vremena, strpljenja, volje…. silovita si i nestrpljiva, pomalo bahata, glasna, samodopadana…… Poslije… kasnije kad te život malo izmijesi, kad te dobro zaplaši 2-3 puta, pokaže ti kako stoje stvari… poslije kad si starija, kad si već voljela, patila, mrzila… onda tek možeš sjesti sa strane, mirno promatrati i uživati… onda možeš reći “volim te”, glasno i mirno, razgovijetno i bez uvijanja. Naučiš reći “trebam te”, bez kalkuliranja i straha.
Lakše ti je reći “bojim se” i “ne mogu sama”. Znaš promatrati ljude oko sebe i naučiš ih zaista vidjeti. Ne znaš to dok si mlada….To poslije dođe ….malo kasnije. Nije te briga što će tko misliti, kako će tko shvatiti i hoćeš li ispasti glupa.
Možeš mirne duše otići na kavu u trenirci i bez frizure, naučiš govoriti sporije i razgovjetnije, ne sramiš se reći “neću”, nije ti problem hodati okolo s podočnjacima. Briga te kako te vide ostali, jer ti se sebi sviđaš, sa svim manama i vrlinama. Pošteno i realno prihvaćaš sebe i svoj život, svoj brak i djecu, prijatelje i posao. Ne voliš više sve što vole mladi, ali ono što voliš- voliš dublje i jače. Budeš najednom sretna sa svojim bucmastim bedrima, zavoliš šlaufić oko struka, sviđaju ti se tvoje vrećice ispod očiju….. ma dobro, ne sviđaju ti se, ali niti ne smetaju toliko koliko su smetale prije.
Volim svoje 40-te jer su me naučile da je moje tijelo moj hram i da je moj mozak moj najbolji prijatelj. Volim ih jer su me naučile da volim jače i dublje, da plačem kad sam tužna i da se od srca smijem kad sam sretna. Da kažem “dođi, poljubi me!” bez srama, “odjebi!”, također bez srama, “želim te!” ili “ostavi me na miru!”, isto bez srama.
Sagradiš svoj šareni svijet i nosiš sunce u kosi, užitak na licu i iskre u očima. Uživaš namigivati mjesecu, grliti drvo, preskakivati lokve, ganjati list i šetati po kiši.
Naučila si već da oluje dođu i prođu, shvatila si da je med sladak, ali da i limun može biti fin ako ga poslužiš na pravi način. U 40-tima shvatiš da je život dar koji je vrijedan svake suze i svakog osmjeha. Moje 40-te su moj dar meni, a vama koji ih još nemate poručujem da im se slobodno veselite.
Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me bocnuo netko kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. 🙂
Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit! Zloba je štetna za jetru, a patetika… patetika je tek tihi ubojica duše.
