Cafe

Moja priča… II dio

Prestala sam se nadati da će išta, više ikad biti dobro. Nisam ja od onih što vjeruju u bajke. Ionako mi je best frendica davno ljubav opisala točno ovim riječima: “Znaš kaj mala, uopće ne znam što se sekiraš oko toga svega? Ljubav ti je ionako samo vreća dreka s medom premazana. Med poližeš – drek ti ostane!”

heartbroken_girl

Vođena mislima o vlastitoj gluposti križala sam dane na kalendaru. Sve se pretvorilo u neku kolotečinu u kojoj sam čekala trenutak kad ću navečer leći u krevet, popiti tabletu za smirenje koja će me nokautirati, tako da ničeg ne budem svjesna.

A jutra… jutra sam mrzila. Još jedan dan u tom stanu, prepunom njega – bez njega.

Dok jednog dana, nakon što sam u juhi iz vrećice koju sam sasula u lonac i prokuhala, nisam pronašla crva, nisam pukla, sjela na pod i vrištala od suza… i tad, baš u tom trenutku loma, moj mob je zazvonio.

Poruka. Broj nepoznat.

“Nadam se da si okej… Nemoj zaboraviti da te volim. uvijek budem ali ubila si me. Baš zgazila. Morao sam… sorry mala. Moraš odrast. Čuvaj se. Čuvaj djecu.”

Kao luda, čitam još jednom, pa još jednom, pa još jednom. Umijem se, hodam po sobi gore dolje zbunjena i onda klik u glavi, okrećem broj.

Nije se javio na prvu. Ni na drugi poziv. Ali nakon 15- tog valjda nakon što sam dosadila i Bogu i vragu, javio se.

“Uvijek sam volio tvoju upornost. Bok mala.”

“Bok…” – promucala sam.

Trenutak ili dva smo šutjeli a onda sam krenula s lavinom isprika, objašnjavanja, željom da se iskupim, da sve popravim. Nisam mogla ni disati ali nisam se gasila.

Ne sjećam se kada ni kako, ali znam da nije prošlo puno i stvorio se pred mojim vratima. Taj osjećaj kad sam ga vidjela, bio je nešto što nikad neću zaboraviti i ne mogu vam ga prenijeti u riječi. Ne znam ja to. Nisam takva. Ne ide mi spika… sve zeznem… to dobro znate već…

Dobila sam i osvetu. Pod borom me dočekao mali buldog kojeg smo nazvali Jabba… znate po onom iz “Star Warsa”. Isprva sam podigla obrvu spazivši to malo smiješno klupko ispod mojeg prenakićenog silvera, ali onda sam skužila da je zapravo sladak i mazan i da i ja kao zakleti mačkoljubac mogu voljeti psa.

Ma što voljeti – obožavati!

60s16Na svadbi nam je nosio prstenje (da znam, omg – totalno ono ala meksička sapunica), prejeo se kolača i prdio ispod stola… Joj kad se sjetim mamine face – haha.

Sad leži ispod stola i hrče dok ja ovo pišem, a moj dragi slaže neke tunele za mačke.

Happy end – ma kakav end, tek smo počeli. Dokaz da Bog čuva budale.

Voljeti i biti voljena, najljepši osjećaj na svijetu. Imati muškarca koji zna oprostiti i biti jači od svog ponosa – bogatstvo. Sve ostalo je samo šlag na torti.

Želim to svakoj od vas koja ovo čeka. Prinčevi još postoje, samo nam nekad treba previše da ih znamo prepoznati…

Yours truly B.

Komentari

Neki baner

LEAVE A RESPONSE

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.