Mister Best Friend
Late night story

Božuri…

Problem je bio u tome što ona nije znala što hoće. Osim njega. Htjela je njega.

Ali on…

U njenoj je glavi još uvijek izgledao tužno i napušteno, na onoj prašnjavoj cesti koju su prošli zajedno milijun puta u starom karavanu njegovog oca.

Još jednom je zaklopila oči i prisjetila se svog zadnjeg ljeta s njim… 

Ako joj je cilj bio da samoj sebi dokaže kako je sve gotovo, kako njih oboje žele okončati tu vezu, prigoda za to pružila joj se već dva dana nakon dolaska na otok. Nakon što se smjestila u staroj kućici tetke Rozalije i prihvatila posao u Tominom uredu kako bi se nečim okupirala. A znala je da On zna da se vratila, jer otok je bio mali i svi koji su stigli trajektom nisu prošli nezamijećeni, a posebno ne ona. Jedini živući rod mile i drage Rozalije. Najbogatije None u mistu.

Grabio je ubrzanim koracima preko ulice i nije se ni trudio kucati na uredska vrata. Kad ga je spazila, pognula je glavu i osjetila kabum u prsima.

“Molim te, Bože… pomozi mi da ovo preživim. Pomozi mi da ostanem jaka.

-“Hej”… – prošapće on, vidjevši je onako sklupčanu i zbunjenu, gotovo prestravljenu konstantnim ludim ritmom kojim ju je izdavalo srce kad je podigla pogled i vidjela mu isto ono nasmiješeno, preplanulo lice. Istu onu crnu razbarušenu kosu i iste one zeleno – modre oči koje nisu znale lagati.

“Hej…” – prošapće ona.

On joj pruži buket božura. Ona uzdahne.

“Sjetio si se.”

“Uvijek.”

tumblr_lwl6g3lasJ1qeqh1io1_500Ona primi buket drhtavim rukama, bojeći se podići pogled u strahu da će, učini li to, naprosto popustiti, a on joj instinktivno podigne nježnim pogledom glavu uvis. Ona se pokuša usredotočiti na zidni sat iza njegova ramena.

10:30…

A on joj mahnu rukom ispred lica – “Viki?”

Okej. Rekla je sama sebi. Može ona to. Držati se opušteno, kao da je to ne dira, kao da joj ništa ne znači, kao da je on samo bivša ljubav, kao da ovo srce lupa zbog proklete vrućine a ne zbog same njegove prisutnosti.

A onda ga je pogledala, onako kao što ga je gledala prije, ravno u oči i spazila flaster koji mu je prekrivao hrbat nosa.

-“Što ti je to?” – upita ga.

-“Mala nezgoda na travi.” – odgovori on nehajno.

Ona ga pomnije promotri i to je preplaši jer joj se zbog flastera učinio tajanstvenim, čak pomalo i opasnim. Na to se lecne ali ispruži ruku da ga dodirne. Greška.

Njegove su se ruke ovile oko nje. “Nedostajala si mi. Toliko si mi nedostajala.” – šapne joj na uho.

U autu se bacila na njega čupajući mu košulju s tijela i otvarajući mu patentni zatvarač na trapericama. Još nikada nije osjetila takvu želju. On skrene s ceste i baci se na nju svlačeći joj hlačice i puštajući traperice da mu spuznu do koljena. Glava joj je udarala o vrata dok se zabijao u nju, no ona to nije primjećivala. Zgnječeni su božuri opojno mirisali ispod njezina tijela. I znala je da nikada više neće moći pomirisati taj cvijet, a da u njoj ponovno ne oživi sjećanje na ovaj trenutak.

A čeznula je za time da može ponovno osjetiti istu strast, istu navalu emocija i požude, kao i onog njihovog, prvog zajedničkog ljeta. Ono ushićenje zbog same činjenice da se nalazi pored njega. Što osjeća miris njegove kože, čuje otkucaje srca i ritam disanja. Smiren. Opušten. Lak. S njim je sve oduvijek bilo lako.

A onda se prene i vrati u stvarnost. Deset godina kasnije. Držeći rođendansku čestitku u ruci na kojoj je pisalo:

“Voljenoj. S najdražim cvijećem. Sutra u osam. U našoj uvali.”

Bila je na otoku ponovno, nakon deset godina. On nije zaboravio njen rođendan ni njene voljene božure. A ona nije zaboravila trnovitu stazicu do male, zabačene uvale…

To be continued…

Yours truly Fantasy

Komentari

Neki baner