Iz njegovog kuta

Rose garden…

Najbolje bude kad kreneš nešto raditi bez očekivanja. Tako sam i ja. Probio led. Podrezao krila svom egu i krenuo pisati. Dogovor je bio da ću pisati ponedjeljkom kad zbog posla imam najmanje obaveza, ali potaknut reakcijama čitateljica prvenstveno, odlučio sam se više angažirati. Nisam poznat, ali nisam ni izmišljeni lik. Imam život. I doista su mi trebale godine da shvatim što sam imao i izgubio.

Znam da je to čudno za čuti – muškarac koji priznaje grešku. Ali da i mi to radimo. Samo obično ne pišemo o tome. Obično to sazna gajba pive koja se zakune na vječnu šutnju.

Mi nismo carevi emocija. Ali to ne znači da ih nemamo.

Sjećam se jedne nedjelje s njom. Obične, ljetne nedjelje. Ljuljačke u vrtu i mirisa nekog cvijeća koje je obožavala. Grm, žbunje, kako god.

Mi smo takvi ne razlikujemo baš ruže, tratinčice i tulipane.

Znamo doći u cvjećarnu i reći simpa teti da složi buket. Ona uvijek pita za koga je, onda odgovoriš – mamu, sestru, curu. Onda pita za koju prigodu – kažeš rođendan, godišnjica itd. I to je sve. Platiš i nadaš se da si pogodio. Za svaki slučaj kupiš i bombonijeru. I to je to.

S njom nisam mogao tako. Nije joj bilo stalo do poklona. Više je voljela da zajedno provodimo vrijeme i da mi ona priča o stvarima koje su joj važne. Nisam to tad razumio. Tu potrebu da sa mnom dijeli svoju ljubav prema žbunju. I svoje priče koje je pisala i ambicije koje je imala.

Volio sam je ali mislio sam da je prevelika kraljica drame. I da previše voli pažnju. Voljela se maziti. Ponekad i previše. A ja sam to uvijek poveo u smjeru u kojem sam htio. Ona je tip žene koja lako zapali fitilj. A bila je strastvena u krevetu i nikad mi se nijedna nije predala kao ona.

Ali te nedjelje, nešto se u njoj promijenilo. Nešto je u njoj izgorjelo do kraja. Njene velike, smeđe oči gledale su me ogorčeno.

Tad sam naučio da postoji razlika između ruža i tulipana. Da cvijeće nije žbunje i da žene nisu samo objekti, da ju ne mogu potkupiti poklonima i da neće nikad pristati biti s nekim tko nije spreman do kraja je razumjeti.

Moja mala kraljica drame. Nadurena i slatka. Ni tad je nisam razumio.

Ni tu vječnu potrebu da nešto objašnjava. Dokazuje. Sebi, meni, svojima, susjedima. Mene nije nikad bilo briga za tuđe mišljenje. S vremenom sam shvatio da se tako ne može živjeti i da se zbog toga gube ljudi.

Jedan je to od razloga zbog kojih je sad ona gospođa s tuđim prezimenom. A ja sam i dalje kreten koji kupuje bukete. Ali što mi sad znači razumijevanje nekih stvari, kad ih nisam razumio u pravo vrijeme s pravom osobom.

Najgora je spoznaja da sam imao sve što čovjek može poželjeti.

Malog vražićka koji ima snove. Koji se bori i ne predaje. Koji voli životinje i cvijeće i ne mari za materijalne stvari. Nekog tko se ne boji riskirati, nekog tko se često zaleti k’o guska u maglu i opeče ali diše punim plućima. Nekog tko i dalje živi sanjarski ali strastveno.

Nekog tko uživa u posađenim ružama. Ružama koje sam zvao žbunjem. A sve bih dao da se mogu vratiti u taj ljetni dan, na tu ljuljačku, u taj vrt. I osjetiti taj isti miris. I pomaziti je po kosi. Onako kako je voljela. I ne biti napastan i misliti samo na sex.

Pitam se ponekad kad je sretnem, je li sretna? Je li on bolji od mene? Nadam se da jest. Nadam se da voli njene ruže. Nadam se da zna kakvo blago noću spava na jastuku kraj njega. 

Šteta što sam romantiku otkrio tek kad je otišla.

DSC05718

Marin

Komentari

Neki baner