Iz njegovog kuta

"Savršena" žena…

Ma daj, tko ne mašta, tko si ne želi nekog normalnog? Tko ne želi stvoriti nešto? Obitelj, dom, život. Imat nekog kome će se vračati navečer, na koga će se moći osloniti, za koga mu neće biti teško… baš ništa.

Tko to ne želi? Ako ima netko takav. Laže.

Inače ne čitam novine. Više sam ljubitelj dobre knjige i još boljeg filma. Često se desi da prvo pogledam film pa tek onda pročitam knjigu, jer se u suprotnom razočaram. Izgubi se toliko bit nekog opisa, nekog trenutka kojeg slika jednostavno ne može dočarati. Čast iznimkama ali pisana riječ je i dalje moćnija. Barem meni.

Odlučio sam danas ne pisati o njoj. Već o svojim očekivanjima. Sad kad je ona gospođa s tuđim prezimenom. “Žena, majka, kraljica”, činjenica je da moram nastavit živjet dalje.

Živim. Sa svoje idealne 33 godine nisam ni prebalav ni prestar da ne bih opet volio. Ali voljeti bilo koga. Ne da mi se više.

Dok sam bio s njom, bio sam prebalav. Barem u svojoj glavi. Sad kad su balave godine prošle, htio bih svoju kraljicu. Ali problem je što svakoj u startu nađem manu. Imam određeni tip žene koji mi se sviđa. Naravno. Svatko ima. Barem na prvu.

Okrenem se za dobrom guzicom i dobrim parom sisa. Svaki muškarac to radi. To nam je dio genetskog koda. Ali nakon skeniranja dupeta i sisa i slatke face i ispijenih par gutljaja kave i usputnog sexa, shvatim da je većina tih zgodnih cura jednostavno plitka.

Nemamo o čemu razgovarati. Većina njih nema nikakvih ambicija osim dobro se udati i prebaciti svoje brige na nekog konja koji će sve to financirati.

Rijetka se zna nasmijati dobroj šali, još rjeđa se nađe da ispriča neki svoj vic. U restoranima se prave fine pa naruče ribu i salatu. A ja volim vidjeti ženu koja uživa u hrani. Ne tražim savršenstvo. Volim vidjet dobro tijelo, ali šta će ti dobro tijelo ako je iznutra prazna. Onako kao porculanska lutka.

Lijepo je kad žena prihvati da joj platiš kavu. Lijepo je i kad te ponekad iznenadi čokoladom. Lijepo je kad pobere tvoje košulje i nagura ih u mašinu. I još je ljepše kad se sjeti usred dana nazvati i pitati: – ej, bok samo sam htjela čuti kako si?

waiting-for-a-perfect-woman-humorVećina to ne radi. Većina čeka da se javiš prvi. Da odabereš restoran, da naručiš savršenu bocu vina, da ne zaboraviš donijet’ joj cvijeće, otvorit vrata, pohvalit joj novu frizuru (iako je kosu skratila za jedva milimetar) ali ako to ne vidiš tebi nije stalo do njenih emocija, a ako pak primijetiš može se desiti da te optuži da si gey.

Obavezno moraš reći da joj baš ta haljina savršeno stoji, iako znaš da u ormaru ima deset boljih.

I izgubiš volju. Izgubiš jer s onom pravom nije važno koju je obukla haljinu. Je li smršavila tri kile ili se udebljala pet. Skužiš kad se vratila od frizera jer sva nekako blista i nije joj teško baš ništa za tebe. Čak ti onu najdražu, svilenu košulju opere na ruke, jer zna da si šeprtlja i da ćeš sjebat ako nešto ideš raditi sam.

Ali takve se dese jednom u životu. Možda dva put. Ali jesam li ja te sreće?

Ako ima neka gatara koja zna odgovor, neka ga zadrži za sebe. Hvala.

Marin

Komentari

Neki baner