Iz njegovog kuta

I opet sam solo!

Fakat ne volim ovu gužvu pred blagdane. Svi toliko jure na sve strane da imam feeling da će cijela planeta nekud pobjeć’. A neće. 

Ne kužim tu maniju kupovanja. I ljude koji moraju uć’ u svaki dućan i obrnut svojim rukama svaku, ali svaku stvar koju vide na polici. Zamislite si milijardu bakterija na tim stvarima…

Uglavnom, opće je poznata stvar da većinom mučki rod ne voli shopping. A ja ga  prezirem. Eto priznam i ja sam “jedan od onih kretena koji ju neće odvest da si kupi pašminu”.

Wtf je uopće ta pašmina?

 

Uglavnom i ja sam samo obično muško. Možda malo više civiliziran nego ostali ali i dalje muško. Otvorit ću novčanik, dati ti lovu, odvest te do dućana, čekat’ da si odabereš to čudo, ali pls, pls nemoj me vodit’ u sto butika i za svaku krpu pitat’ kak ti stoji.

Ne znam. Nisam onaj modni mačak il’ kak se već lik zove. Meni je crveno – crveno. Kratko – kratko. Ne znam šta je to pašmina i ne želim ni znati. Sve što ima previše boja je napad na moj mozak, a žensko hihotanje dok te zbunjeno čekam da izađeš po 16-ti put u nekoj crnoj haljinici koja mi je ista kao i deset prije nje, je doslovno maltretiranje.

Anyway da skratim priču. Posvađali smo se jučer. Moja sad već ex gadura i ja.

Možda da je ona drugačija, nježnija, normalnija (nemojte me cure ubit sad pls) bih izdržao to njeno kvocanje i hodanje po dućanima, buticima, trošenje basnoslovnih svota novaca na stvari koje će eventualno jednom u životu koristiti, ali nije. Ona je ona tipična sponzoruša koja gleda samo sebe.

Dao sam si truda, zbilja jesam. Potrudio sam se razumjeti je, saslušati svaki put kad je satima na telefon mljela o nekim problemima koji to meni uopće nisu. Trudio sam se oko njenih frendica koje su me na prvom zajedničkom druženju odmjerile od glave do pete i maltene secirale k’o žabu. A kad im je rekla – “Marin ima svoju firmu.” pa one sve redom zahihotale s oduševljenjem, došlo mi je da si pucam u glavu.

Jučer me nazvala debilom koji ne razumije žene. Doslovno tako. Izašla iz auta i zalupila vratima. Očekivala je da ću krenuti za njom, ali nisam. Nisam štene koje ćeš vući na lajni za sobom i vrtjet’ oko malog prsta kako ti paše.

Opalio sam po gasu i otiš’o doma. Uzeo pivu. Zguglo si na filmoviti Alien vs. Predator i pokušao zaboravit’ sve što mi je jučer priredila.

Jutros me dočekala poruka: “Ti se ne bi ni ispričao je l’?”

I sad ja, glup kao i obično sjednem, vrtim film. Pokušam realno vidjeti jesam li negdje jučer pogriješio. Htjela je ići prošetati po centru – šetali smo. Htjela je nove naušnice – otišli smo i kupili nove naušnice. Htjela je na cugu – otišli smo na cugu. Pitao sam je da li joj je hladno. Držao je za ruku, Mazio, ljubio. Pitao je za mamu, tatu, tetu Josipu kojoj je bilo nešto loše zadnjih dana. Ponudio se da odvezem njenu mamu u nabavu (a prethodno sam njoj napunio frižider sa “isključivo zdravom, laganom i dijetalnom hranom” jer mora “paziti na liniju”). Kad sam joj se htio pojadati na problem koji imam u firmi i kako tražim normalnog komercijalistu, nije joj se dalo slušati. Kao što joj se nikad nije slušalo o ničemu što je meni bitno.

Da budala sam. Nije mi žao love. Žao mi je vremena bačenog na još jednu koja toga nije vrijedna. I žao mi je svake cure koja nije takva a završi s kretenom i svakog frajera koji je bar upola normalan pa završi s ovakvom pacijenticom s kakvom sam bio zadnjih 6 mjeseci.

No more. Dosta. Da je ne znam kako lijepa, ako je toliko plitka i sebična više ne želim znati da postoji.

Do sad sam imao valjda 15 njenih poziva. A sinoć sam joj lijepo rekao da ovako dalje ne mogu. Znao sam da to dolazi, mislio sam hajde, probat’ ću još malo. Ali ona je toliko daleko od osobe s kakvom bih htio biti da mi se usporedba čini kao da pokušavam spojiti magnete koji se uporno odbijaju. Jednostavno nismo isti svijet.

Zbog toga sam u njenim očima – šupak.

sponzoruša

Pa dobro. Mogu živjeti s tim. Radije bih normalnu curu koja će otići sa mnom na kebab i neće vagati svaki gram “masti”, koja hoće i saslušati ponekad, popričati i koja me neće tjerati da s njom kupujem pašminu. I zbilja mi nije bitno je l’ plava il crvena, visoka, niska, s pet il deset kila više manje. Samo neka je normalno, ljudsko biće s kojim se da koegzistirati.

A svim ženama koje misle da lika zadrže bahatošću i parom umjetnih sisa poručujem – odrastite. Ljepota je prolazna i nismo svi baš toliko plitki i glupi.

 

P.s. Kaj je to pašmina uopće?

 

I dalje Vaš, malo danas bijesni, Marin

Komentari

Neki baner