Iz njegovog kuta

Posesivnost…

Konačno doma. Stan je prazan. Tišina je i mogu misliti. Blagdanska family druženja su zakon, ali obitelj može biti i naporna. Jako. 

Najviše mrzim ta provjeravanja. “Di si? S kim si? Kud si sad nestao? Aha kod susjeda. Pa šta nisi rekao da si na te tri i po’ minute otiš’o do susjeda reć: E sused, Sretan ti Božić?”

Zašto to ljudi rade? Ne shvaćam i nikad neću.

 

Primijetio sam to kod većine roditelja. Neovisno koliko su im djeca stara, da li već imaju i vlastitu djecu, jednostavno imaju nenormalnu potrebu svoju čeljad provjeravati. Kod mene to rade baka i tata. Mame nema, ali zato baka i tata mogu biti toliko napasni da mi ponekad dođe, da se jednostavno dignem od stola i odem.

Volim svoju obitelj. Obožavam. Ništa mi nije teško, osobito ne za braću, za sestrične a osobito baku i tatu, ali ta potreba za zivkanjem i provjeravanjem i očekivanjem da ću kao odrastao čovjek polagati račune samo zato što sam unuk i sin je pretjerano. Neću.

Jedan je to od razloga zbog kojih sam i odselio. Nisam požalio. Ponekad dani znaju biti samotni i sumorni, ali s druge strane kad se kasno vratiš s posla i kad ti u glavi tutnji tristo i jedna briga zbog faktura koje treba platiti, izdati, ugovora koje treba ovjeriti, poslovnih poteza koje treba ili ne treba povući. Kad moraš imati do u lipu za platiti radnicima i kad samo želiš pod tuš i u krevet, onda tišina vrijedi više od zlata.

I tako sam se malo prije vratio kući, odgovorio vam na prve pristigle mailove i odlučio napisati barem nekoliko rečenica. Ova kolumna postala mi je zbilja olakšanje za dušu. I drago mi je što dopire do vas, što u svemu ovome pronalazite nekog sebi sličnog, tko je samo čovjek i ne izigrava neku zvjerku.

Ne znam zašto ljudi imaju toliku potrebu glumiti. Biti posesivni, agresivni, kontrol frikovi.

Ne trpim to ni od obitelji ni od prijatelja, a osobito ne od nježnijeg spola. I nitko to ne bi smio trpjeti.

Imam prijateljicu koja je u vezi s kretenom. Ona ne smije otići na kavu ni sa svojom sestrom a da on za to ne zna. Da ne zna u kojem će biti kafiću i u koje doba. Ili će piti kavu kod sestre. Na druženja s nama (ekipom s kojom je odrasla) uredno dolazi i on. Sjedi kao balvan, jer ne razumije ni naše fore niti su mu zanimljive dogodovštine iz školskih dana koje prepričavamo.

Ako ide frizeru ili na manikuru, on je odveze i čeka u autu.

I ona sve to trpi, jer ga “Ne želi izgubiti”.

To što je u međuvremenu izgubila sebe, svoje ja i vlastitu slobodu očigledno nije važno. Jednom sam čak na njenoj ruci primijetio tamnu masnicu. Pomislim ponekad što se zapravo zbiva iza ta četiri zida, ali nemam pravo ulijetati u njen privatni svijet, jer je njen. Ako je odabrala živjeti s manijakom. Odabrala je to.

Ne mogu tvrditi da ju je udario. Nisam vidio, nisam čuo, ne mogu intervenirati, ali silno bih volio da imam pet minuta na samo s njom da mi kaže što se to zbiva. Ali nemam. Ona više nema mobitel. Kad organiziramo druženja pozive za druženja joj upućujemo preko njega.

Sve je to beskrajno bolesno. Njenim je roditeljima on najbolji budući zet na svijetu. Daje im novce, vozi ih gdje god treba, svaku nedjelju su obavezno na zajedničkom ručku. Na taj ručak on nikad neće doći bez buketa cvijeća za njenu mamu. I sve zapravo izgleda krasno izvana.

A kako je iznutra, bojim se uopće zapitati.

Zašto ljudi pristaju biti u takvim odnosima? Zašto si mnogi uzimaju za pravo kontrolirati tuđe živote? – na to bar znam odgovor, jer im je netko to dozvolio.

Kad povučeš crtu. Koliko god bila bolna, koliko god rez bio oštar, oslobađaš se.

Živjeti u nečijim okovima nije život. To je zatvor. Ćelija u kojoj misliš da si slobodan ali nisi.

Nitko na svijetu nema ti pravo određivati gdje ćeš ići i što ćeš raditi. Kako ćeš se odijevati, s kime ćeš se družiti, na što ćeš trošiti svoj novac. Što smiješ jesti i piti. Nitko te ne smije vrijeđati. Ni tvoj izgled ni tvoju inteligenciju. nitko na tebe ne smije dići ruku.

Nitko.

Kad se odlučiš na suživot s nekim, to ne znači da si nečije vlasništvo. To znači da ste prije svega u ljubavi, međusobnom poštovanju, povjerenju i razumijevanju. Znači da gradite zajedno život zajedno, da se dogovarate i da ste jedno drugom oslonac.

Niti on tebi smije govoriti da si debela i naporna i provjeravati te. Niti ti smiješ njemu braniti da se druži s ljudima koji su mu dragi.

Međusobno povjerenje. To je kao most između dvije obale. Kad se sruši teško se ponovno izgradi.

Obitelj ne možemo birati. Roditelji su uvijek pomalo posesivci, ali partneri… e njih biramo. I biramo da bi nam bilo lijepo i da bi oboje bili sretni.

Ako se na kraju dana osjećaš loše kad kraj njega/nje legneš u krevet. Onda to nije veza kakva bi trebala biti.

Istina je bolna. Znam.

violence-women-resized

Vaš Marin

Komentari

Neki baner