Razmišljanja

Ah ta divna prijateljstva…

Nekad se zapitaš zašto ljudi čine, to što čine? Zapitaš se zašto su toliko okrutni i usmjereni samo na sebe? Što postižu s tim?

Gube prijatelje, eto što…

Nisam od onih što često rade osvrt, na život, okolnosti, godinu pred istekom ili političku situaciju. Ne vidim u tome ni svrhu ni smisao. Ali zapitam se zašto ljudi iskorištavaju svoje prijatelje?  Svjesno?

Zašto uvijek misle da će im se netko smilovati? Oprostiti? Čemu očekivanja bezuvjetne ljubavi i oslonca kad znaju da to sami nisu u stanju pružiti, već su ruku na srce obični paraziti.

U stanju su zvati u bilo koje doba. Očekuju tvoju pažnju i potpunu posvećenost njihovom problemu, jer samo oni imaju probleme i samo oni su važni. Očekuju da im uvijek praštaš, da im se uvijek gleda kroz prste i da si uvijek tu jer ste “prijatelji”.

Kad bih mogla kao laik definirati prijateljstvo, nazvala bih to odnosom barem dvoje ljudi u kojem, postoji međusobno poštovanje, razumijevanje, ljubav i  prisustvo jedno za drugo, u svim prilikama i neprilikama.

Obostrano!

Međutim… nekako ispada u posljednje vrijeme da mnogi samo uzimaju, a ništa ne daju. Uzmu ti vrijeme, živce, strpljenje, novce i na kraju želju da uopće imaš ikakve veze, ne samo s njima već općenito s ostatkom ljudskog roda.

I onda se čude kad odjednom prestaneš imati vremena za njih.

Postaneš đubre koje ne odgovara na telefonske pozive. Đubre jer imaš svoj život i svoje probleme koje rješavaš solo, jer u svoj toj “hrpi prijatelja” nitko nikad nije zastao i pitao a kako si ti?

Je l’ ti možda trebaju one pare koje ti dugujem pola godine? Je l’ ti treba možda sna? Je l’ ti smeta što te svaki dan zovem tristo puta pa nemaš kad ni razmisliti što ćeš i kako ćeš?!

Naravno da takvih pitanja nema, jer ti ne postojiš. Postoje samo oni i njihovi “veliki problemi”. Njihova tuga, neimaština, ludi šef, muž, svekrva, sestra, susjed, bivši i ine napasti.

Sreća tvoja pa ti toga nemaš. Jer nemaš život i postojiš da slušaš njih u svako doba dana i noći i da si bezuvjetno tu, jer ste “prijatelji” i po sili zakona i dobrih manira to je tvoja obaveza.

Hvala lijepa na takvim “prijateljima”. Sita sam ih ne samo za ovaj život već i za 16 sljedećih. Ne da mi se slušati o tuđim problemima od ljudi koji prstom ne žele maknuti da nešto riješe, već samo kukaju i očekuju da ih satima tješiš.

Neka sam zbog toga đubre. Ali na stranu sve što sam pojedincima pružila, barem svoje živce cijenim dovoljno da ih barem mrvu sačuvam i totalno ne poludim.

image

Vampirima pod krinkom prijatelja mogu samo poručiti, šetajte dalje, tražite drugu budalu i nemojte se čuditi što se ne javljam, to je namjerno i neupitno i neće se promijeniti.

Čast iznimkama, al’ nabrojim ih na prste jedne ruke. I ne zovem ih svaki dan i ne kukam im svaki dan. Jer smo PRIJATELJI i poštujem njihovo pravo da imaju svoj život i egzistiraju u njemu bez mene.

Amen.

 

Marija Klasiček

Komentari

Neki baner