Život

Carevi i carice…

Uhvatila sam se večeras u razmišljanju o njima i nama. Oni tjeraju svoje, mi svoje. Bore se i ne posustaju, ali ne posustajemo ni mi. To je ta fina igra između muškarca i žene. On želi biti glava obitelji, najvažniji čovjek na planeti, želi da je njegova zadnja (i kad lupeta!), želi da ga se ne preispituje niti ne revidira. Hoće imati ćistu i ispeglanu robu, skuhan ručak, čistu i toplu kuću i u njoj lijepu, vedru i prpošnu ženu, a po mogućnosti i lijepo odgojenu, naprednu djecu.

Nije to malo, ali on je uvjeren da to zaslužuje. Sve! Odgojen je tako da sve to očekuje i treba. Ne zanima ga puno kojim putem idu gaće koje zguli s guzice, dok mu opet nadođu tamo. Boga pitaj zna li da tu treba voda, struja, omekšivač, para i nečije ruke koje će usmjeravati te iste gaće. Njemu se to samo stvori u ormaru. Ručak se isto napravi….ne opterećuje se s babom Janom koja prodaje krumpire na tržnici, niti s nadrkanom Mirkom u supermarketu. Jbe se njemu kako ćeš ti sve te destinacije obljetat i prikupiti sve sto on mora pojest da bi bio zgodan, vitalan i pametan.
Ode s frendovima na kratku kavu, pa se vrati pripit za dva dana i ne vidi u tome nikakav problem. Baš nikakav!
Kad mora na službeni put, mora! Ne razgovara se o tome je l’ baš mora, šta će biti s djecom dok ga nema, tko će kuhati i prat veš?! On ode, a ti vidi šta ćeš. Ma nećeš ništa jer ti je isto je l’ on tu ili nije.
Ako pogledava neku utegnutu ženu za susjednim stolom- to je zato sto je zdrav muškarac. Zdrav je je l’ ti paziš da on bude zdrav! Jbga!
Seru i zajebavaju od kad se rode i još smatraju da je to okey. Koji carevi!
Ali….mi smo ih stvorile. Napravile smo ih takvima. Željele smo ih takve. Udajemo se za takve. Točno znamo koji je pravi muškarac, a koji je šonjo.
Nek je visok, snažan i drzak i to je to! S veseljem ga služimo, peremo i hranimo. Još smo i ponosne na sebe što to smijemo. On je naš ponos i dika.
Tu i tamo nam pukne film pa malo udaramo vratima po kući, urličemo, žalimo se…one hrabrije još i malo prijete i psuju. Ali….brzo to prođe. Shvatiš da stvari stoje kako stoje i da tu nikakva galama ne pomazže. Guraš dalje i naučiš gledati na sva ta sranja iz drugog kuta, iz onog koji te manje ljuti i manje vrijeđa.
U cijeloj priči ostaje istina da kad bi oni bili samo pinkicu zainteresiraniji, vrlo brzo bi shvatili da jedna ruža u pravom trenutku ili poljubac i pristojna isprika nakon derneka, svode zvocanje i treskanje vratima na minimum.

Shvatili bi da nas mogu doživotno držati “za jaja” sa par lijepih riječi i nekoliko pusa.
Na sreću ne shvaćaju i zato nam ostaje zerica dostojanstva s kojom tu i tamo deklarativno pokazujemo zube.

Kad sve zbrojiš i oduzmeš, oni su carevi, a mi carice!

King-Manny-and-Queen-Kelly-handy-manny-30939535-1688-1299

Viktorija Herak

Komentari

Neki baner