Očima poznatih

Natko Zrnčić Dim – između snijega i oblaka

“Hladno je. Zrak bridi mimo mene i urezuje mi se u kožu. Duboko pod obrazima osjećam tu studen i napetost mišića. Pokušavam duboko disati. Još nekoliko startnih brojeva, onda moj. Još jednom uzimam malo snijega u ruke, trljam dlanove. Treba mi nešto da me smiri i nešto da me nabrije. Još jedan je izazov ispred mene.

Zadnji pregled skija. Pancerica, vlastitog srca. Vidljivost je dobra, staza oštra. Start. Adrenalin. Strmina.”

Zamišljam ga tako. Tog samo zatajnog momka čije su rečenice kratke ali duboke. Čije su misli bistre poput planinskog zraka a vedar duh i čežnja za domom i onim, običnim malim stvarima, dokaz da je ispod lika i djela koje prepoznajemo, ipak samo čovjek.

Natko 2

Čovjek koji poput mene voli pojesti kebab i proveseliti se u društvu prijatelja. Čiji su putevi daleki, strmi i hladni a izazovi pred njim divovski. Da li pobjeđuje samog sebe na tom startu ili samo pomiče vlastite granice, ne bih vam znala reći. Znam samo da ima nešto u njemu što te ostavi da satima nakon razgovora razmišljaš o njegovim riječima i da ti se njegove misli usade duboko u um.

Nije mi bilo lako postavljati mu pitanja. Jer što više smo razgovarali, shvatila sam da priču o njemu, ne mogu ispričati nekim blic interview-om. Previše je tu dubine.

Kad pričaš s ljudima koji su istinske veličine, osjećaš se ugodno. Oni ne pate od kompleksa i nikome se nemaju potrebe dokazivati. Ne postavljaju ultimatume i njihovi su odgovori laki, kao udah. Možeš s njima razgovarati satima i onda još danima razmišljati o svemu što su rekli.

O Natku znate mnogo. I da je skijaš i da je uspješan i da je velika karijera već iza njega a još veća pred njim. No jeste li znali da ima mačka koji se zove Zvonko i da voli jesti kebab?

Natko selfie

Nisam ni ja, dok nisam odgurnula na stranu pitanja koja sam pripremila za njega i počela s njim razgovarati o svemu i svačemu.

Pitala sam ga da li zna plesati na što mi je kratko ali slatko odgovorio:

Ma plešem k’o Fred Astaire. 😉 Volim ples.

Saznala sam da je veliki emotivac i da zna biti jako romantičan. No zbog životnog poziva koji je odabrao žrtvuje svoj privatni život, ali kaže da drugačije ne zna ni živjeti.

Kad sam ga upitala da li ga oblijeću djevojke, opet je kratko i veselim tonom rekao:

Kako da ne, ne mogu ih se riješit’. 😉

Odao mi je da ponekad ima tremu i da tad duboko diše. To mu pomaže da se opusti i koncentrira. No ipak jako obožava adrenalin, te se zbog toga i bavi skijanjem ali i drugim sportovima. O tome se malo više raspričao…

Neke kao što je hokej sam trenirao k’o klinac a isprobao sam rekreativno mnoge druge kao što su nogomet, košarka, tenis, stolni tenis, skijanje na vodi, kajtanje, bordanje, wake bording, judo, hrvanje, boks, golf, biciklizam, gimnastika, jedrenje, penjanje po stijenama…

Dobro sam prošla što me nije pitao čime se od sportskih aktivnosti bavim, jer osim davno propalih snova o tae kwon do-u i par izleta u rukomet, i malo klizanja nisam baš neki sportski tip. Više se držim pera. I daljinskog kad je neka zanimljiva tekma na tv-u.

Natko je vezano uz sportove nadodao:

Moj drugi talent nakon skijanja je po mom mišljenju hokej i možda bih se time bavio da nisam u skijanju.

Ne sumnjam da bi i u hokeju bio uspješan ali moram priznati da mi je drago što je odabrao skijanje i što u tom “bijelom cirkusu” kako često nazivaju ski svijet predstavlja naše boje.

Za svoju najdražu utrku kaže:

Najdraža utrka mi je kombinacija na Svjetskom prvenstvu 2009. u Val d’ Isereu gdje sam osvojio brončanu medalju i proslavio to uz svoju obitelj i prijatelje.

Lijep je način na koji u svemu o čemu priča i u čemu je uspješan, napominje da uz sebe ima ljude koji su žrtvovali s njim, mnogo, da bi danas bio ovdje gdje jest – u vrhu svjetskog skijanja. Gdje budimo realni, nije nimalo lako biti.

Priznala sam mu da zadržim dah kad ga vidim na startu spusta. On duboko udahne, izdahne i krene. Živi na rubu.

Rekla sam mu: pobijediš sebe zapravo. A on je odgovorio:

Vjeruješ u sebe bih ja rekao.

Natko

Photo by: Rolf Vasellari

Koliko nas vjeruje tako u sebe? dovoljno da idemo preko vlastitih granica i da se zauzmemo za svoje snove ma koliko se našoj okolini činili veliki i nedostižni.

Realno bih rekla – premalo. Na kraju je ispalo da nisam intervjuirala Natka, on je intervjuirao mene. Pitao me svašta. I tko sam i što sam i što me veseli i koje bitke vodim. Bilo je to uzajamni, razgovor ugodni na kraju kojeg sam ostala duboko zamišljena. Ne mogu vam otkriti sve o čemu smo pričali. Nisam odradila svoj posao, stekla sam prijatelja.

Prijatelja kojem sam obećala da ću o njemu napisati njegovu priču, na svoj način. Možda je ispala suviše romantičarska. Možda sam premalo pričala o sportu. Ali nadam se da sam vam približila Natka, na onaj način na koji sam ga sama doživjela. Kao čovjeka kojeg bi svatko poželio za prijatelja. Nekog tko će ti spontano reći, da u svoj toj gužvi nađe vremena za sebe, koji ne glumi veličinu i dok ti odgovara na poruke, leži na krevetu i odmara mišiće nakon treninga.

Stvaran čovjek. Kao bilo tko od nas. Ali poseban, ne samo zbog svojih medalja, već zbog svoje ljudskosti.

Hvala ti Natko i veselim se našem kebabu 🙂

Marija Klasiček

Komentari

Neki baner