Iz njegovog kuta

Porculanska lutka…

Zbilja oprosti što naivno i glupo očekujem da znaš kako sam. Oprosti što pretpostavljam da ljudi koji se vole, mogu jedno drugo razumjeti jednim pogledom. Oprosti što nisam kao drugi i što sam pomalo djetinjast. I što sam sanjar i nepopravljivi romantik. Oprosti što sam sve ono što bi svaka druga htjela – osim tebe.

Uvijek sam mislio da žene žele pažnju. Shvatio sam da samo žele pričati o tome kako im fali pažnje. Ne, vi ne želite rješenje problema, samo se želite nekome žaliti i u nedogled razglabati o tome, na beskonačno dugim kavama. I onda doći kući i još malo razglabati o tome. Ako pokušamo pomoći – nešto napravimo krivo. Ako ne pokušamo – kreteni smo. Ako pitamo što je, stiže odgovor – kako me to možeš pitati, ti bi trebao znati što je!!?

I vraćamo se na početak priče. Dvoje ljudi koji se vole, trebali bi razumjeti sve jednim pogledom ili ne?

Ako mi kažeš da imaš problem, ukratko ćemo popričati o tome i ja ću se potruditi da ga riješim ako je to u mojoj moći. Ako želiš razglabati o tome, imaš svoje frendice.

Jesam li sad dovoljno, tipično muško za tebe?

Ne želim više biti s tobom. Ne zato što te ne volim, već zato što me u nedogled želiš prilagođavati sebi. Kao da sam tijesto za kolače, pa ćeš me mijesiti i valjati i izrezivati u milijun oblika, pa opet nagurati u jednu ogromnu kuglu tijesta i sve isponova… samo zato što možeš. Ne možeš. Žalim što sam ti ikad dopustio da mi se vratiš u život, samo zato što je moja nutrina slaba na tebe.

Ženo ti si imala sve. Doslovno sve. Budalu koja te godinama nije mogla zaboraviti, koja te tražila u svakoj, koja nije mogla doći k sebi kad te opet srela, koja se toliko prepala mogućnosti da bude s tobom, da je skoro pobjegla (opravdano nažalost) i koja ti je servirala sve što je i sve što ima. I ti si to opet zgazila. Onako, doslovno si me prožvakala i ispljunula.

I ne moram ti to govoriti. Moj ti to pogled kaže. Volim te jednako kako te i prezirem. Prezirem što vidim da voliš izigravati patnicu. Prezirem što se rugaš drugim ženama koje nikada nisu imale ni upola onog što ti jesi, ali su i od toga napravile svoj svijet. Prezirem to što se rugaš ljudima koji se bore spasiti svoj život, svoje veze, brakove i svoja stajališta. I to što misliš da je svijet stvoren samo i isključivo za tebe, i čitav se univerzum oko tebe vrti.

Ne vrti se ništa oko tebe lutko – osim tvojih iluzija.

porculanska lutkaI čemu me sad zoveš? Nakon što si goropadno neki dan izašla iz mog stana, koji je mogao biti naš dom. Zašto dolaziš? Daj zadrži bar to svoje ja, koje si mi nabacivala na nos i ostani dama kakvom sam ste smatrao.

Još nedavno si pljuvala po prijateljici jer je spašavala vezu i nije krila suze. I svi su znali da se bori za tog čovjeka jer ga voli. Rugala si joj se. Rekla si da “ti nikad ne bi sebe tako ponizila”, a upravo to radiš.

Ona se nije ponizila. Ona je čovjeku kojeg voli rekla da ga voli, poželjela mu najbolje i rekla da je spremna na ustupke, da zajedno spase godine koje su iza njih, ako je to moguće, ako nije, da mu želi svu sreću svijeta i sve ono što mu ona nije znala pružiti. Nazvala si to ispraznim klišejem i ogledavala svoje utegnuto tijelo u ogledalu, diveći se sama sebi.

Da jesi, baš si lijepa. Da, svaki se muškarac okreće za tobom, ali ja se nikada više neću za tobom okrenuti. Jer eto samo si lijepa. Prava porculanska lutka, izvana savršena, iznutra prazna.

I nastavi biti lijepa. I nastavi biti “savršena”. Puna “mudrosti” i prosipaj svoju pamet gdje god stigneš. Ali svatko će te kad tad pročitati. I znaš što, ona cura iz kvarta kojoj si se rugala kako je debela i “kako ne drži do sebe”, baš je slatka, ima prekrasan osmijeh i mrak smisao za šalu. Nije ni opterećena ni puna kompleksa kao, savršena, velika – TI. I eto otići ću s njom na još jednu kavu. I nemam joj potrebe skrivati da sam budala koja je OPET pala na tebe. Razumije. I ništa ne očekuje. Jer je ono što ti nikad nisi znala biti – čovjek.

 

Marin

Komentari

Neki baner