Razmišljanja

Veto na srce…

Eto, puštam. Svaku osobu koju sam voljela – na miru. Svakog kog sam nehotice povrijedila. I svakog kome je njegov ego bio ispred našeg odnosa. Puštam vas da živite svoje živote onako kako mislite da je za vas najbolje. I neću reći ni riječ. Neću vas čak ni izvrijeđati, iako neki to zaslužuju. Samo ću vam reći, gospodo, dok ste se na meni otresali jer ste bili povrijeđeni, dok ste me smatrali budalom, vi ste izgubili ratove koje ste započeli.

Od susjeda, do prijatelja, ljubavnika. Nema tko nije u nekom trenutku bio povrijeđen i nema tko nije to na nekome iskalio. Svima vama koji ovo čitate i imate potrebu liječiti svoje frustracije na onima koji su vam najbliži, poručujem kratko i jasno – odrastite.

Niste jedini s problemima i ne vrti se svemir oko vas. Ako ste nesretni, nekog vraga poduzmite, ali nemojte svoje smeće tovariti onima koji vas vole, jer jednog dana, to će se sve kao lavina nazad na vas obrušiti.

Svaka psovka, svaka neopravdana ljutnja, svaka uvreda i svako djetinjasto durenje. Svako izbjegavanje razgovora jer vam je lakše bježati od problema i svako prekrojavanje druge osobe, po vašim mjerilima, da bi vama bilo bolje – sve će vam se vratiti. Kao bumerang, ravno u glavu.

U tom trenutku neću biti u blizini. Ne još jednom. Ne po sto i prvi put. Jer ako sam sto puta rekla oprosti, sto i prvi se neće ponoviti. Ne zato što mi je ispod časti, već zato što postoje granice. I iza tih granica gledam sve svoje i sve vaše greške. Gledam koliko sam puta pognula glavu i progutala ponos. Gledam koliko sam se puta pravila gluha i glupa, jer je netko to zaslužio.

Sto i prvi put ne. Neću se ispričati jer sam se nekog sjetila i napisala mu nešt na fejs kao znak pažnje pa dobila po nosu, jer sam otkrila “tajnu” koju ionako svi znaju.

Neću se ispričati što nemam i ne želim imati vremena za ljude koji su me smuljali ili to pokušavaju, koji nisu cijenili moj trud dovoljno da kažu: gle fala, ali to ti zbilja ništa ne valja.

I neću nikog moliti da bude dio mog života. Kome nisam dovoljno dobra, zahvaljujem mu na svemu što smo skupa prošli, na poukama koje sam iz tog izvukla i želim mu sve ono što i on meni. Fer i pošteno ne?

Have a nice life, negdje drugdje. I ne, nema me za 6 mjeseci kad rodiš, udaš se, pokaješ, rastaneš, trebaš nešt il ti jednostavno falim.

Nema me, jer danas je jedna od onih subota kad mozak stavlja veto na sve emocije i kaže – dosta.

Nisi više dostupna i nisi javno dobro. Pa kome pravo, kome krivo. Nisi dobrotvorna institucija i nisi nikome dužna ništa, osim samoj sebi.

Mozak je dobio pravo glasa, srce ga više nema. Mozgu sam savršena baš takva mala, nespretna i blentava kakva jesam, a srce koje hoće drugima udovoljiti, upravo je dobilo otkaz.

Angažirat ću ga možda dogodine, za neke druge ljude i nove projekte.

M.

Komentari

Neki baner