Cafe Razmišljanja

Čekam te…

Želim ti reći nekoliko riječi. Onih koje me duboko tište a ti nisi tu da ih čuješ. Pa ću ti ih onda ovako, kroz svoje pero reći. Možda se čak te riječi ne mogu dobro ni izreći, jer one se jednostavno osjećaju. Žudim za tvojom blizinom, za tvojim glasom. Žudim za tvojim zagrljajem, tvojim pogledom blagim. Toliko mi nedostaješ, a toliko te u meni još ima. Da samo znaš koliko još volim te.

Ali, kao da nikada otišao nisi, još te osjećam tu kraj sebe. Čak i miris tvoj osjetiti mogu, prstima ti polako prelazim po licu, diram ti meke usne, tvoju zaraslu bradu, tvoje nježne tople oči. Držiš me za ruku, gledaš me u oči, ssmiješiš se, ljubiš mi prste. Još uvijek me možeš zavesti tim pogledom, još uvijek imaš moć koja me razara svu.

Prošli smo kroz užasne stvari, ali vidiš, ja pamtim samo one lijepe, pamtim te kao nekog tko mi je podario najljepše dane u životu . Dane za koje nisam ni slutila da postojati mogu, ljepotu za koju mislila sam da doživjeti neću. Sve si mi ti to dao. I kako sad dušo da te onda ne volim? Kako ? Ne želim te prestati voljeti. Ne želim. Ali, i ne mogu. Išla bih protiv sebe.

Nema dana, a niti sata da na tebe ne pomislim. Ujutro si mi prvi u mislima, navečer zadnji pred snovima. I smiješim se, smiješim se pri pomisli na tebe. Onako zaljubljeno, stidljivo, nježno. Smiješim se, jer kao tebe da gledam pa se smiješim tebi…

Zamišljam kako trčim ti u zagrljaj, širiš ruke, dižeš me visoko, skoro do neba. Padamo na travu, ljubiš me, grliš, voliš. Da samo znaš, da samo znaš koliko volim te… da samo znaš, nikada otišao ne bi. U glavi opet čujem tvoj glas, kao da nježno šapuće mi – Malena ja nigdje otišao nisam. I zbog toga što ja znam da si ti Taj, ja još uvijek čekam te. Koliko god trebalo, dana, mjeseci, godina…

Uvijek i Zauvijek, ja čekam Te.

10397986_758947610826631_1538698180795854233_n

Vlasta Janton

Komentari

Neki baner