Let iz bajke

Znaš onaj osjećaj kad upališ tv i suočiš se sa stvarnošću .Kada te pogodi neka scena i cijelo vrijeme imaš ne poznate ljude pred ocima.Tu večer odrasteš i pitaš se u kojoj pm zapravo živiš.Upravo to mi se dogodilo prošli tjedan 🙂
Između shopping kraljice i trenutka “šta ću sada full je dosadno” upalila sam dnevnik.

field

Osim ružnih lažljivih lica ljudi koji godinama samo obećavaju i lažu toliko da se i rode sa Pinociovim nosom ugledala sam Slavoniju…
Da našu Slavoniju, onu koju Thompson opisuje ‘zlatna ti si’ dok je pjevamo na svim sportskim događajima. Da ona divna lijepa Slavonija koja nam je podarila toliko lijepih stvari osim Kiće Slabinca. Ona Slavonija na koju smo ponosni.

Znaš one drage veseljake, srdačne i raspjevane(moram priznat da Slavonca vidim u čizmama i sa šeširom koji pjeva nešto o ljubljenom mjestu dok mu draga peče kolače i reže kulen istodobno). Možda griješim al na spomen Slavonije imam tu sliku…

No onda booom druga priča…

Umjesto lijepih nasmijanih lica ugledam snuždena zabrinuta lica. Puno lica. Hoćeš znati Ana? U lijepoj divnoj Slavoniji postoji 850 obitelji koji su gladni…

Ne da nemaju kao ja i ti za nove lijepe tene nego nemaju ni za kruh 🙁 Gladni su… daa gladni su. Čudno zar ne? Uvijek smo mislili da su gladni neki tamo dječaci u dalekoj Africi i šaljemo im 2 put godišnje nešto robe i paketić sa džeparcem.

No surova stvarnost i zločesti političari i naša vlastita ‘boli me briga’ doveli su nas da Slavko i Petar nemaju za kruh…

Slavkova i Petrova mama je čekala u redu za naranče. Znaš nije im to mogla priuštiti al’ neki tamo dobri ljudi iz doline Neretve poslali su Slavoncima naranče. Sada će Slavko i Petar biti sretni kao ja i ti kada dobijemo iPHONE 6.

Njih iPHONE 6 ne zanima jer su oni gladni hrane a ne tehnologije, tena štikli, igrica za komp…

boy-640097_960_720

Oni nisu željni ni putovanja ni nakita. Čak ni kreditnih kartica i auta. Slavko i Petar bi voljeli samo da njihova mama radi i da im idući mjesec može priuštiti kruh i možda one tene od 50kn kod Kineza. Iako znaju da postoje dječaci koji tene plaćaju po 600 kn i svjesni su da im tene neće bog zna koliko trajati i pustit će prvu kišu.

Zbilja Ana postoje tako neki dječaci i djevojčice…

Da li možeš vjerovati da nečija mama place jer ne može pružiti bolji ručak?

Slavko i Petar se ne ljute kada im mama kaže da danas nije pizza i da će shopping odgoditi za utorak. Nisu histerični kada ne dobiju šta žele..
Oni poštuju mamu i tatu. Tako su odgojeni. Ne pišem samo tebi ovo Ana… nego i sebi svaki put kada budem psovala jer mi je mobitel kinesko sr*nje pa se svako malo gasi i to baš u trenu kada napišem poruku (nikad nemoj kupiti racer 3 mini pls) sjetit ću se Slavka i Petra i Jasmina, dječaka čiju priču sam također čula prošli tjedan.

Jasmin je dječak iz Bosne. Ima 16 i poželio je samo kozu. Pokraj bicikla i kompa i mobitela i svega što je mogao reći…

Oni nažalost nisu jedini dječaci… ima ih puno…

Možda i u našoj blizini. Pitam se kada smo prestali primjećivati… kada nam je postalo svejedno? Valjda u trenu kada smo ljude počeli dijeliti na crne, bijele, hrvate i ostale… sjever i jug…

U tom trenu smo ubili sami sebe. Slavonija nije daleko, nemoj samo odmahnuti rukom i kazati da nemaš veze s njom i da idu preko granice… za boljim životom.

Nemoj samo osuditi njihovu mamu jer nema posla. Nemoj reći kriva je država jer svi smo odgovorni. Prestali smo mariti primjećivati i pomagati. Prestali smo biti ljudi. Večina osudi vlast i kaže da ima puno bogatih; Todorić, Kerum itd.

Istina je ima… al’ možemo i mi ponešto…

Znam da ćeš nakon ovog texta odmahnuti rukom i biti ljuta jer si sama a okružena hrpom prijatelja koji ne zovu jer ne mare… jer nemaš za bolju torbu. Mrzit ćeš sve one koji imaju il’ su samo sretni. Slavko, Petar i Jasmin jednoga će dana odrasti.

Izrast u sjajne ljude i biti, svki ponaosob, prije svega Čovjek u pravom smislu. Možda neće voziti novi Bmw i ići u Grčku na more, al’ bit’ će sretni i činit sretnima ljude oko sebe..za razliku od većine praznih…

Naučili su me lekciju… ponovno.

Još nije kasno pokrenimo se. Ovo ne pišem samo tebi Ana nego i sebi svaki put kad budem živčanila zbog štikli, torbi i mobitela…

Prestanimo dijeliti ljude… radije se zbližimo…

Prestanimo trčati za novcem i skupocjenim stvarima kada ima toliko toga divnoga što se ne može kupiti novcem.

Ne možemo promijeniti državu i svijet niti političare ali možemo sebe. Mijenjanjem sebe mijenjamo svijet. Nemojmo plakati i živčaniti jer si nešto ne možemo pružiti radije budimo zahvalni na ovom šta imamo.

Prestanimo od danas ne primjećivati i držati ruku na očima nad susjedom i poznanikom… umjesto toga podijelimo s njim makar i osmijeh.

Ne tražim od tebe i sebe da damo svoj džeparac il da pronađemo 850 radnih mjesta al’ nadam se da u trenu kada budemo živčanile u shopping centru i počele vikati na mamu jer je rekla trenutno ne, hlačama od 200 kn… da ćemo se sjetiti da tamo negdje u ‘dalekoj’ Slavoniji, Istri, Bosni, Zagorju Zagrebu, Vrgorcu, Sinju, Zadru, Hvaru, Ljubuškom, Zenici, Africi, postoji dječak il djevojčica koji ne viču na mamu i tatu i ne mrze cijeli svijet Svemir, Obamu, Keruma, jer si ne mogu kupiti hlače od 200 kn.

horses-Nek nam svima oni budu škola
Keep calm i ne daj se Slavonijo 🙂

Josipa

Komentari